PREDATI SE OTAJSTVU (Lk 11,29-32)
Često nam se događa da postanemo razočarani, uvrijeđeni, ako ne postignemo ono što smo željeli, pitali, očekivali. Ništa čudnoga. To je odgovor nezadovoljene potrebe. Ali s Bogom nije dobro dopustiti sebi takva instinktivna ponašanja, jer se okreću na našu štetu.
Isusovi suvremenici traže od Njega znak. Možda nam se to čini čudno. Barem su Njegovi suvremenici vidjeli mnoge Gospodinove znakove: bezbrojna ozdravljenja, oživljavanja, umnažanje kruha i ribe, pretvaranje vode u vino,... Ne trebamo biti zavidni generaciji Isusovih suvremenika. Premda su vidjeli mnoge izvanredne znakove, nisu slušali Njegovu riječ, niti su Ga prihvatili. Umjesto da dadnu znak poslušnosti, zahtijevaju da On njima bude poslušan. Možda su oni mislili on nekom super čudu, nekom kozmičkom spektaklu, koji bi sve njih bacio na koljena. Takva egzibicija nije dio Isusova nauma. Sve druge znakove, spektakularnog tipa koji prisiljavaju na pristanak, Isus odbacuje kao napastovanje. Tu se krije opasnost zadržavanja Isusa u kontroli razuma, instinktivne oholosti da se ne predaju otajstvu.
I među nama se čuje: kad bih vidio neki znak, povjerovao bih. Koliki među nama tjeskobno traže znakove. Nema ništa lažnije od toga. Zato je među nama malo vjere, a puno pobožnosti. Evanđelje i povijest to dokazuju. Kad imamo povjerenje u Boga, onda od Njega više ne tražimo znak. Istinski znak vjere je dakle naše obraćenje Njegovoj riječi.
Vrijeme znakova je prošlo. Jona je znak milosrdnoga, milostivoga i blagoga Boga. Isus nije znak, nego sami milosni, milosrdni Bog. Salomon je znak mudrosti, jer je imao dar mudrosti. Isus je sama mudrost.
Nijedan i nikakav znak ne sačinjava vjeru. Znakovi vode vjeri i u vjeru. Kada se pouzdajemo u Boga, ne tražimo od Njega više nikakve potvrde. Istinski znak vjere je dakle naše obraćenje Njegovoj riječi. Ono što je Isus učinio dovoljno je da Mu vjerujemo.
Bog nam u Isusu, kao konačni znak, naviješta svoje milosrđe. Tako poštuje bilo našu slobodu, da Mu odgovorimo ili ne, bilo vlastitu istinu ljubavi, koju ne može ne poštivati. Ljubav traži, štoviše stvara slobodu. Tko ljubi uvijek je izložen odbijanju, samo da ne bi prisilio drugoga. On sam umire zbog neuzvraćene ljubavi. Ali upravo tako daje, iznad svakog znaka, stvarnost apsolutne ljubavi i bez uvjetovanja. Riječ, koja nas poziva na obraćenje, navještaj je te ljubavi, odbačene i raspete zbog nas.
Bog nam ne može dati nijedan veći znak od toga. Zahtijevati druge znakove znači zapravo ne shvatiti tko je On i što je vjera. Bog je ljubav a vjera je prihvaćanje tog Njegovog dokaza ljubavi. Važno je znati čitati ga i prihvatiti stvarnost koju označava. (fač)