DUG LJUBAVI (Mt 5, 20-26)
Više su ratovi između religija odnijeli života u svijetu nego bič kuge i gladi. To je jedno od strašnijih upozorenja na koje doista ponizno trebamo svratiti pozornost. U životu vjere nije dovoljno „prinijeti dar na žrtvenik“. U civilnom je životu oprečno zazivati blagoslov na planove bitke. Ipak u sebi imamo zadnji otpor Evanđelju: ne želimo se odlučiti i napustiti svaku vrst neprijateljstva i usuđujemo se ići Bogu, zavaravajući se da ga častimo, dok bi zapravo trebali ići bratu koji nam je daleko. Sloga s bratom toliko je važna da međusobno pomirenje ima prednost pred bilo kojim religioznim činom.
Isus, prosuditelj čitave religioznosti svijeta, daruje nam svaku jasnoću u odnosu na našu religioznost. Bez sustezanja nas odbija od oltara ako idemo prinositi žrtvu zanemarujući bratstvo. Možemo Mu i prigovoriti: stoji li napisano da je naša prva dužnost ljubiti Boga? Zašto ne možemo početi od Njega, bez obzira koji je naš odnos s bližnjim? Ljubav prema Bogu se može shvatiti u smislu da se ljubi samoga Boga, a ljubav prema bližnjemu u smislu da se ljubi bližnjega zbog Boga. Dakle, ljubav prema bližnjemu uključuje Boga, dok ljubav prema Bogu ne uključuje bližnjega. Imamo zapovijed: „tko ljubi Boga neka ljubi i brata“. U tom smislu ljubav prema bližnjemu je veća nego čista ljubav Boga (sv. Toma).
Bog želi da poštujemo drugoga u njegovu životu, kao što ga on poštuje. Nije dovoljno ne ubiti ga. Temeljni minimun svakoga odnosa je pustiti drugoga da živi. Srdžba, vrijeđanje, ponižavanje drugoga, oblici su ubijanja. Isusova riječ je dopuna: ne samo pustiti drugoga da živi, što se vrlo lako može pretvoriti u ravnodušnost, ne brigu, nego bližnjemu treba pomoći da dostojno živi. Ubijanje brata dolazi iz unutarnjeg ubijanja: iz srdžbe, preziranja, podcjenjivanja, omalovažavanja, prekidanja bratstva s drugim. Srdžba je ubojstvo srca, unutarnji pokret protiv drugoga. Mi se često srdimo zbog grijeha drugoga – idemo u lov na one koji nisu pravedni unutar sebe. Prezir je unutarnje ubojstvo koje dopušta ono vanjsko. Netko tko ne vrijedi može ga se lako ukloniti. Zahtjevi koje iznosi Gospodin načini su da nas pozove da uvijek idemo iznad, sve više i dublje u ljubavi. Traži od nas da zaputimo na put koji ne neka vrst unutarnjeg, mentalnoga razoružanja, bez čega sve postaje umišljeno, uobraženo, i svaka će se naša tvrdnja, čin, misao, riječ objaviti kao dvosjeklo oružje. Ljubiti se može samo u slobodi, a zato nam je potrebno razoružati srce.
Trebamo prijeći s logike da nam drugi duguju na logiku dara i oproštenja. Život je put pomirenja s drugim: ako to ne činimo gubimo vrijeme i život; promašujemo smisao našega postojanja. Samo tako možemo sačuvati život sinova i kćeri jednoga Oca. Budimo blaženi prihvaćajući da jednostavno budemo „dužnici ljubavi“. (fač)