MI I GREŠNICI (lk 7, 36-50)

Naš odnos s evanđeoskim tekstom može biti veoma različit. Možemo se duboko, pameću i osjećajem, poistovjetiti s njim. Možemo se približiti samo na nekoliko centimetara njegovoj ljudskosti i njegovoj veličini. Možemo ga i ne čuti, pa mu se tako i ne približiti. Jedan od evanđeoskih tekstova koji izaziva naše različite reakcije je susret Isusa i grešnice u kući farizeja Šimuna. Razgovor se odnosi na nježnost susreta koji ne prlja, nego čisti.

Riječ je o ljubavi i zahvalnosti koje ne ponižavaju i ne postaju bijedne nego potpomažu rast i daju životnost. Razgovor se doista tiče religije koja ne osuđuje i ne odbija, nego koja uključuje i oprašta. Tu je prisutan i osjećaj sramote koja nalazi svoju granicu u nadmoćnom pouzdanju.

Mi smo navikli govoriti da je Isus posebnu brigu pokazivao isključenima, carinicima i grešnicima. To je istina. Ali, mogli bismo pomisliti da ovaj evanđeoski tekst započinje s Kristom koji sjedi za stolom s neprijateljskom grupom farizeja i da se želi zbližiti s njima? Farizeji su doista Njegovi izjašnjeni protivnici i neprijatelji. Uhode Ga na svakom koraku. Neprestano Ga kontroliraju procesuirajući Njegove riječi i naume. Isus se ne boji stajati s njima jer zna da i oni u svojoj dubini, premda se osjećaju kod kuće u svojoj pravednosti, u dobru i u religiji, imaju potrebu Njega. Isus se nadao da će i oni barem na sekundu imati ljudske oči, kako bi vidjeli svoju istinu i onu drugih.

I sama se grešnica nadala prijateljskom okruženju. Umjesto toga dočekala ju je kruta stvarnost. Ona se nadala da farizeji neće, zbog Isusove prisutnosti, imati nikakvu važnost. Tamo gdje se nalazi Isus, mislila je žena, jest hram gdje se može ući, zagrljena, primljena i prihvaćena. Nadala se da će sarkastične grimase onih koji je osuđuju biti nevidljive. Mislila je da će oči pune prezirne tvrdoće nestati s pogleda. Nadala se da će sama Isusova prisutnost izblijediti sve ono što je u temelju naših ljudskih negativnih misli.

Ništa se od toga nije dogodilo. Čini se da samo mi ljudi znamo kakva je tko osoba. Nastavljamo sa svojim mišljenima i sudovima. Ali, Isus ne osjeća njezino ponašanje na takav način. On želi shvatiti obje strane i na neki način želi pobuditi suosjećanje. Nigdje se u Novom zavjetu ne govori toliko duboko o ljubavi i vjeri kao u ovoj sceni. Pred Bogom smo svi dužnici. I tko, videći dobro, može razlučiti između grešnika i sveca? Možda je ono što nas dijeli samo doza čistoće za kojom težimo. Oni koji pate više imaju veću nostalgiju i beskrajno su bliži Bogu od onih koji se osjećaju mirnima u svojoj osrednjosti, zatvoreni u opremu svoje pseudo pravednosti. Razočarani su uvijek hrabriji. Oni koji su polomljeni zbog svoje nesreće, bolji su. Oni koji su potrebni suosjećanja da bi živjeli, uviđavniji su.

U našem životu nije važno ono što bi bio grijeh, a što bi bilo oproštenje. Važan je osjećaj da imamo pravo živjeti, da smo Mu apsolutno dragi i da budemo odobreni, ohrabreni i prihvaćeni. Najveća je ljubav. (fač)