NEMJERA LJUBAVI (Lk 6,36-38)
Prva slika koju mi ljudi imamo o Bogu, iznad svake religiozne formacije, jest ona da je On strogi sudac. Kao što sunce daje obrub sjeni, tako beskonačno dobro iznosi na vidjelo našu ograničenost i naš grijeh. Tko se osjeća ograničenim i grešnim, automatski se osjeća osuđenim. Slika Boga koji osuđuje sa strogošću, zadnji je idol koji Isus uspijeva odnijeti, posredstvom križa, gdje On, pravednik, nosi zlo nas nepravednih. Njegov je križ jedincati mogući sud Sina koji je jednak Ocu milosrđa.
Milosrdni Otac znači majčinski otac. Osobina je Boga oca da bude majka. Kao otac, slobodno ljubi i ulazi u odnos s nama posredstvom riječi: daje nam ime i čini da postanemo odrasli i odgovorni. Kao majka, ljubi nas srcem i ulazi s nama u odnos koji je biološki nužan, dajući nam život, kuću i hranu. Ako majka daje da se rodimo, otac nam dopušta da živimo i rađa u nama slobodu. Ljubav je Božja dakle nužna kao ona majke i slobodna kao ona oca. Taj je milosrdni Otac naš da označi obvezu bratstva koja izvire iz tog majčinskog očinstva.
Zato griješi onaj koji sudi drugoga. Pogreška nije toliko u činjenici da je naš sud varav, jer mi ljudi gledamo vanjštinu, a Gospodin gleda srce. Pogreška je upravo u suđenju, jer osuđivanje je prisvajanje Božje moći. Stavljamo se na Njegovo mjesto. Stavljamo vlastito ja kao mjeru svega, na mjesto Boga. Osuđivanje je nadalje i nepoznavanje Boga koji je milosrđe. Naš sud brata i sestre koji griješe, teži je od bilo kojega njihovog grijeha. Ubijamo ih kao sinove i kćeri Oca nebeskoga i ne priznajemo Oca koji ih prihvaća kao sinove i kćeri. Dakle ako sudimo, osuđeni smo, kao oni koji se stavljaju na mjesto Boga kojega ne poznajemo i niječemo Ga u Njegovoj biti milosrđa.
Ako opraštamo, spašavamo sebe i druge. Ako ne opraštamo, osuđujemo sebe i druge. Isključujemo i sebe i druge iz milosrđa. Postajemo kao pipa koja ima moć dati ili ne dati vodu. Konačni sud spasenja/propasti nije u Božjim nego u našim rukama. Ne u nekom neodređenom i skrivenom vremenu, nego sada, u svakodnevnom odnosu s braćom i sestrama. Ovo je Božje milosrđe: ostavlja nama grešnicima suda nad nama samima i taj je sud isti onome koji mi izričemo nad drugima. Važno je uočiti da oproštenje za naš kršćane nije kao ono civilno u kojem se izjavljuje nevinost ili nedostatak dokaznog materijala. Oproštenje od zla je stvarno, svjesno i slobodno izvršeno. Grijeh je taj koji treba biti oprošten. Oprošteno nam je ne ukoliko nismo krivi, nego ukoliko smo grešni, bez olakotnih okolnosti.
Jedincati uvjet da nam Bog oprosti jest onaj da oprostimo drugima. Ne zato jer Bog odlaže svoje oproštenje, nego zato jer mi ne-opraštajući pokazujemo da omalovažavamo i odbacujemo dar. Ne poznajemo i ne živimo od Očeve ljubavi. (fač)