DJELOTVORNE RIJEČI (Mt 23,1-12)
Velika je moć i nemoć riječi. Riječima se možemo uzajamno prihvatiti, ohrabriti, utješiti, pomoći. Tada su naše riječi istinite. Činimo ono što govorimo. Riječi, da bi bile istinite, trebaju biti življene. Samo tako rastemo u ljubavi. Samo praksa čini istinitom ili lažnom teoriju. Ovdje je u igri ne pravovjernost, nego pravo-djelovanje.

Ali, riječima se možemo uzajamno zavesti, zarobiti, prevariti. No, riječima nikada ne možemo, pa ni za minutu, obmanuti Boga. I tko bi se usudio to učiniti? Ali takva je naša sposobnost samo-zavaravanja kada smo izgradili dobru osobnost za druge, počinjemo uvjeravati sami sebe i počinjemo vjerovati da to maskiranje, ako ga svi prihvaćaju, može dobro proći i s Njim.

Riječima možemo drugima nametnuti tegoban teret, a da ga sami ne dotičemo. To se ne događa samo kada drugima dajemo norme ponašanja, nego i kada naviještamo Evanđelje s velikom  pretjeranošću, zadovoljni vlastitim govorništvom, pokazujući ga kao zahtjevnu obvezu, a ne kao dar ljubavi koji Gospodin čini svakome od nas. Isus nas poziva na svoj „jaram“ koji On nosi s nama, čineći ga laganim i slatkim. Mi predlažemo teško i nepodnošljivo breme. Jaram je ono što nas sjedinjuje s Isusom: njegova ljubav prema nama i naša prema Njemu, koja je ista onoj između Oca i Sina. To nas oslobađa od umora i opterećenja. U tome pronalazimo odmor.

Žalosno je čuti da se Evanđelje ne naviješta kao dar poznavanja Oca u Sinu. Tada zaboravljamo osobu Isusa Krista. Svodimo Ga na neku nauku, na neki nemogući moral. Po zakonu nitko ne može ljubiti, posebno ne svoje neprijatelje. Samo dar ljubavi čini nas sposobnima da ljubimo. Ako je Gospodin u Kani pretvorio vodu u vino, mi riskiramo da dobro vino pretvorimo u vodu, ili, još gore, u ocat. Naviještati Evanđelje kao zakon koji ubija, umjesto kao Duh koji daje život, najveća je napast za Crkvu. Umjesto da prihvatimo Sina i Oca, izgrađujemo našu lažnu pravednost, zaboravljajući Oca i Sina. Postajemo lažni učenici koji govore a ne čine. Djela ne odgovaraju riječima. To su djela uvrede, ne zato što govore lažno, nego zato jer ne donose plodove. Unutrašnjost je u suprotnosti s vanjskim ponašanjem. Osim dobrog pokazivanja, zabranjuje prepoznavanje stvarnosti i čini nas gluhima na obraćenje. To je „intelektualistička“ pozicija onoga tko studira i zanimanje koje kaže što drugi trebaju opsluživati. Evanđelje nije nešto što se govori drugima, nego svjedočanstvo onoga što se živi osobno. Onaj koji govori jest onaj kojega ispituje ono što govori, inače treba šutjeti, ili jednostavno reći: „Gospodine, smiluj se“. Pastir, navjestitelj je prije svega veliki Pastir koji je postao janje. On je prvi koji živi kao Sin, nastojeći činiti ono što preporučuje, više sebi nego drugima. Mi nismo generali koji šaljemo u poraz druge, nego sami bijemo dobar boj, ponašajući se ne kao gospodari vjere drugoga, nego kao suradnici njihove radosti. (fač)