SUD LJUBAVI (Lk 15, 1-3. 11-32)
Mi se ljudi ne možemo pohvaliti svojim poznavanjem Boga. Upravo na temelju našega poznavanja ili nepoznavanja Boga, stvaramo odnos ili ne odnos, s Bogom i drugima. Ateizam i religija, razuzdanost i legalizam, ništavilo i vitimizam, sve su to vidovi koji proizlaze iz jednoga jedinoga izvora: nepoznavanja Boga ili krive slike o Bogu.

Prispodoba o milosrdnom Ocu govori nam više o Ocu nego o mlađem sinu ili starijem bratu. Objavljuje svoju bezuvjetnu ljubav prema sinu grešniku. Objavljuje nam Njegovu radost da je od mlađega sina shvaćen i prihvaćen kao Otac. Objavljuje, na kraju, poziv pravednome da mlađena sina prizna bratom. Tek kada drugom kaže „brate moj“ moći će reći Oče moj. Ova prispodoba nama objavljuje Božju bezuvjetnu ljubav prema nama. Nas prispodoba poziva da budemo milosrdni. Inače ćemo ostati van i mrmljati zbog gozbe koju Isus slavi s grešnicima.

Obraćenje nije toliko psihološki proces grešnika koji se vraća Bogu, koliko promjena slike o Bogu koju, i grešnik i pravednik, trebaju učiniti. U prispodobi o milosrdnom Ocu, eksplodira istina o onome tko je Bog.

Naše je obraćenje otkrivanje Njegovog lica nježnosti koje nam Isus objavljuje. Obratiti se znači okrenuti se od sebe Bogu, okrenuti se, prijeći od razočaranja vlastitim grijehom ili umišljenosti u vlastitu pravednost, na radost da smo sinovi Oca. Korijen grijeha je loše mišljenje o Ocu. Ono je zajedničko i starijem i mlađem sinu. Kriva je slika Boga koji treba ispuniti svaku našu želju da se udobno osjećamo. Kriva je slika Boga i ona koja nas vodi u izvršavanje zapovijedi bez ikakvog afektivnog odnosa.

Mlađi sin, koji nema osjećaja nego samo potrebe, da bi Ga se oslobodio usvaja, izgrađuje strategiju ugode koja ga vodi da se udalji od Njega. Udaljavanje od Boga stvara razne gradacije: odmetništvo, zaborav, ateističko otuđenje i ništavilo.

Stariji sin, da bi Mu udobrovoljio, instalira strategiju dužnosti. Razvija servilnu religioznost koja žrtvuje radost življenja. Nema nikakvog osobnog odnosa s Ocem osim poslušničkog izvršavanja obveza. On ništa ne zna o Očevoj radosti.

Biti sin Oca nebeskoga nije pitanje dostojnosti ili zasluge. Ono je činjenica koja proizlazi iz očinstva. Otac ne isključuje nijednoga sina iz svoga srca. Milosrdan je ne prema našim zaslugama, nego prema našim potrebama. Srce se Oca uvijek okreće prema sinu koji mu nedostaje. Njegova odsutnost je neizlječiva bol. Nije mu dovoljna prisutnost drugih. On nema sinova na bacanje. Radije gubi samoga sebe, nego jednoga od nas. On ima potpunu ljubav za svakoga pojedinačno. Njegova patnja zbog gubitka jednoga od nas, objavljuje svima nama vrijednost koju svatko ima u Njegovim očima. (fač)