SLOBODAN I PROROK (Lk 4,24-30)

U tajni našega postojanja postoji stvarni domet našega sučeljavanja s utjelovljenim Bogom. Pitanja tog odnosa mogu se ovako postaviti: pripada li nama Riječ postala tijelom? Možemo li od Njega činiti što god želimo? A On, koji je postao čovjekom da nam služi, može li činiti što hoće? Je li On naš po svim učincima? Nisu to čudna pitanja. Ako se je Bog predao potpuno nama ljudima, mogli bismo pomisliti  da nam je dopustio da Mu poništimo i ime.

Ali, stvari ne stoje baš tako. Naša sloboda može prkositi Bogu, ali Ga ne može ukloniti. Ako je Bog postao čovjekom, nama u svemu sličan osim u grijehu, to znači da se On stavlja u služenje nama, ali ne jednostavno u našu ludost. Sam će, u trenutku osude, reći da Mu nitko ne oduzima života i da nikakva zemaljska vlast nema moći nad Njim.

Isus je govorio i djelovao u ne baš prijateljskom okruženju. No, cijelo je vrijeme vjerovao da je puno važnije nešto drugo: otvoreni put Ocu, dosljednost ljubavi usprkos odbacivanju, dragocjenost života usprkos smrti. Sve se to događa po mudrom naumu Božjem, u kojemu odsijeva veličina poslušnog sluge. Isus sve čini savršeno. Ako nama nedostaje vjera, On međutim ostaje vjeran, jer ne može zanijekati samoga sebe.

Dakle, pitanje se utjelovljena rješava govoreći da nam Bog pripada, jer nam se dao i daje potpuno iz ljubavi, ali nije podložan našem sudu. I ne samo to. On izigrava naš napad, prolazi između nas i odlazi. On ne ostaje lovina naše zloće.

I ovdje se rađa naša srdžba. Mi ne dopuštamo Bogu da bude slobodan u povijesti koju je On sam izgradio. Čitav proces Bogu, koji je ušao u našu povijest, vrije u tajni našega srca. Mi se na to veoma često ne osvrćemo, ali u pogodnom trenutku odlazimo i postavljamo svoje uvjete: ili Bog prihvaća da bude Bog prijateljski, raspoloživ, poslušan i miran ili Ga treba strmoglaviti s brijega.

Umjesto da se mi ljudi otvorimo u vjeri i prepustimo daru Božjemu, zatvaramo se u ono što znamo o Njemu i to zahtijevamo. Tjelesno poznavanje i zahtijevanje zabranjuju vjeru. Vjera je poslušnost Bogu i nasljedovanje Njega da Ga upoznamo. Mi Ga želimo upoznati da Ga pripitomimo da se On nama učini poslušnim. Tako, s jedne strane, idemo direktno protiv bitnosti Boga koji je dar. A s druge strane, upadamo u zdvojnost. Ona je najveća opasnost kojom mi ljudi gubimo sami sebe. Ona nečujno ulazi u nas kao da se ništa ne događa. Ništa se ne događa tako nečujno kao gubitak vjere, nade i ljubavi. Svi drugi gubici, posebno tjelesni, mnogo su čujniji.

Opasan je slobodni prorok. On ne ovisi o srodstvu, društvenoj podređenosti, prijateljstvu i utjecajnim osobama. Opasan je istinski prorok, za onoga tko ne želi čuti duhovnu novost. Naravno, za onoga tko hoće slušati Ga, blagoslov je nad blagoslovima. A, za nas? (fač)