NEOGRANIČEN (Mt 18,21-35)
Nas ljude veoma čudi nedostatak granice kada je u pitanju milosrđe i oproštenje koje ga slijedi. Ako doista ne postoji granica, potrebno je zamišljati svijet u kojem jednostavno granica ne postoji. Nama, naviknutima na granice i ograničenja, takav svijet nema smisla kao stvarnost. To znači naći se neposredno, licem u lice, s beskonačnim.
Nije riječ o matematičkoj beskonačnosti, nego o teološkoj i živoj. Sedamdeset puta sedam znači da u beskonačnosti nema ograničenja. Ljubav se ne daje u komadićima. Daje se u potpunosti. Mi se tome čudimo. Nas koji smo fragmentarni to uznemiruje. Mi smo potpuno neuki u onome što bi moglo značiti biti i činiti beskonačno dobro.
Bog je toliko velik da ga mi ne možemo shvatiti. A budući da je Bog ljubav, i Njegova nam je ljubav neshvatljiva. Veća je od našega srca. Postoji samo jedan način da kušamo veličinu te ljubavi: imitirati je, ponašati se kako se On ponaša. Tražiti da ljubimo kako je On ljubio i ljubi. Zasigurno, to je iskustvo koje razdire našu siromašnu mjeru. Tada započinjemo shvaćati kako i koliko ljubi Bog koji je ljubav. Tada Njegovo milosrđe, dolazeći u nas, preobražava nas u milosrdne.
Tada ne ostaje u nama zabrinutost da opraštamo previše, nego ona da opraštamo premalo. Nismo u nemiru da smo previše dobri, nego u brizi da nismo dovoljno dobri. Tada od nas odlazi kukavnost koja inače ostaje u nama.
Isus je, u temi milosrđa, istodobno divan i „strašan“. „Grozan“ jer objavljuje bitnost svoje uzvišene slave koja je apsolutno neprijeporna. Divan jer nam nudi neizmjerni ponor dobrohotnosti ljubavi i ne traži drugo nego da u nju vjerujemo, da se u nju pouzdajemo, izvlačeći iz nje živu snagu da je svojom dobrotom svjedočimo u svijetu.
Isus nas stoga nuka na oproštenje. Grijeh nad grijesima je ne-oproštenje. Oproštenjem spašavamo druge, nudeći im Očevu ljubav i spašavamo sami sebe, živeći od iste ljubavi. Van te ljubavi, primljene i darovane, koja je Duh sveti, nema ništa osim smrti. Praštanje je zapravo naše disanje. Živimo jer udišemo i izdišemo. Primamo i dajemo oproštenje. Ako samo udišemo, primamo, eksplodiramo. Ako samo izdišemo, dajemo, implodiramo. Život je upravo kruženje primljenoga i darovanoga oproštenja.
Praštanje je djelo srca. Ono je ne-sjećanje, ne-držanje u srcu zla drugoga. Praštanje je sjećanje ljubavi koju Otac ima za sve. Ako neprestano podsjećamo druge na njihove pogreške, oproštenje je doista najgora osveta. Kad bi se Gospodin sjećao grijeha, tko bi opstao?
Ako ne oprostimo, nije nam oprošteno. Otac nam oprašta onoliko koliko mi drugima opraštamo. Bez pomirenja mi sami završavamo u zatvoru, dok ne isplatimo dug. Stvaramo pakao. Pakao je mjesto gdje se ne oprašta. (fač)