UZVIŠENA ZAPOVIJED (Mk 12,28b-34)
Ljubav je najdublja čežnja našega ljudskog srca. Ljubav je jedini razlog postojanja. Stvoreni smo iz ljubavi i za ljubav. Ne možemo se ostvariti osim u ljubavi. Vrlo često ne znamo ljubiti. Vjerujemo da ljubimo, a ne činimo ništa drugo doli ljubimo sami sebe. Na putu koji vodi ljubavi, često se zaustavimo zavedeni varkama ljubavi: osjećajnošću, divljenju, popuštanju. Ljubiti nekoga ne znači biti ganut drugim, imati afektivnost prema drugome, prepustiti se drugome, diviti se drugome, željeti drugoga, posjedovati drugoga. Ljubiti je bitno prihvatiti drugoga onakvim kakav jest i potpuno se darovati drugome i drugima.
Mi mislimo da smo sposobni ljubiti. Mislimo da je ljubav pitanje dobrih osjećaja, naklonosti ili dobre volje. Ljubav je međutim pitanje primljivosti. Dano nam je da ljubimo. Kršćanska se ljubav ne može svesti na humanizam, čisto čovjekoljublje. Istina je, trebamo ljubiti drugoga kao same sebe, Ipak, istodobno, ljubav nosi sa sobom i zaborav, negiranje samoga sebe.
S jedne strane, svjesni smo ljepote zajedničkog života prožetog prihvaćenjem, poznavanjem, pomaganjem, darivanjem, jer jedino tako možemo zajedno graditi ljepši svijet. Lijepo bi bilo kada bismo se složili i odlučili držati se dogovora ljubavi. Međutim… Ako netko postaje sve više altruista, drugi to odmah egoistički iskoriste. Ako netko na uvredu ne uzvrati uvredom, nazivaju ga naivnim. Ako netko daruje bez traženja uzvrata, nazivaju ga iluzionistom. Ako se netko ne predaje pred egoizmom i zloćom, izvrgnut je porugama i nazivaju ga budalom. I tako se povlačimo natrag i očekujemo da drugi započnu. Tako nam se vraća dosada, žalost, nezadovoljstvo.
Ljubav nalazi ili čini sličnim. Njegova ga je ljubav prema nama učinila čovjekom, naša prema njemu čini nas Bogom. Ljubiti znači slaviti, duboko poštivati i služiti. Hvaljenje je suprotno od zavisti. Ono je radovanje zbog dobra i uspjeha drugoga. Duboko štovanje je poštivanje drugoga, vodeći računa da ga ne izgubimo. Služenje je stavljanje na raspolaganje drugome ono što imamo, ono što činimo i ono što jesmo.
Da bismo stigli do bližnjega trebamo poći iz visina, trebamo se postaviti pred Božju Apsolutnost. Istodobno, nema drugoga puta da stignemo Bogu van onoga koji nas vodi da susretnemo bližnjega. Ili, da bismo stigli Bogu, trebamo proći od bližnjega. A da bismo stigli bližnjemu, trebamo poći od Boga. Samo ako susretnemo Boga, ako ozbiljno uzmemo Njegovu ljubav, uspijevamo ljubiti brata i sestru. S druge pak strane, ljubav prema bližnjemu sačinjava jedinu ozbiljnu provjeru naše ljubavi prema Bogu. Drugoga trebamo ljubiti kao same sebe, to jest kao nekoga tko se ostvaruje ljubeći Boga. Dakle, ljubimo ga uistinu samo ako mu pomažem da postane ono što jest, dostižući cilj zbog kojega je stvoren: ljubiti Boga iznad svega a bližnjega kao samoga sebe. (fač)