KLJUČ ŽIVOTA (Lk 18,9-14)

U našem životu puno je ulaza i vrata. Jedna od tih vrata koje su nama, kao vjernicima, veoma važna su ona koja vode u Božje kraljevstvo. Nadvratnik tih vrata je vjera. Dovratnici tih vrata su molitva i poniznost. Bez nadvatnika, vjere, umiremo se od obamrlosti. Bez dovratnika, molitve i poniznosti, rastemo u umišljenosti. Temelj vjere i molitve je poniznost.

Tko se pouzdaje u vlastitu pravednost, prezire druge da bi poštivao sebe. Čovjek pun sebe i usredotočen na vlastito ja, nema prostora za druge, pa ni za Boga. Oholost i prezir idu uvijek skupa. Oholost zatvara Ocu, prezir braći. Pravedni imaju s Bogom odnos samodostatnosti. Jednaki su. Pravedni s ljudima imaju ponižavajući odnos, ponašaju se kao veći od svih, nadčinjeni svima.

Hramska zgoda, pripovijedajući o farizeju i cariniku, zapravo pripovijeda o dva duha koji su sadržani u našem ljudskom duhu. S jedne strane oholost, a s druge poniznost. Obje osobe čine isto dobro djelovanje, mole, ali ga čine s različitim duhom. Svako djelo, makar bilo dobro, može biti učinjeno s različitim duhom i konačnim rezultatom tako oprečnim.

U našoj molitvi na vidjelo izlazi istina našega srca pred Bogom: oholost ili poniznost, umišljenost u vlastitu pravednost ili priznavanje vlastite grešnosti. Ovaj nam ulomak želi pomoći da razlučimo koji duh pokreće našu molitvu.

Ohol čovjek ne stoji pred Bogom, nego pred vlastitim ja. Njegova riječ ne stiže do drugoga. On vrši monolog, ne dijalog. Kao što uvijek govori između sebe, tako i moli ispred sebe, ne ispred Boga. On se nalazi u paklenoj samoći onoga koji od vlastitoga ja čini vlastito počelo i vlastiti kraj.

Istina on moli. Štoviše, zahvaljuje. Hvala je temeljna riječ čovjeka koji govori dobro onome koji mu daje svako dobro. Hvala je riječ suglasja sa sobom i s Bogom, zadovoljstvo s Njim kao stvoriteljem i sa samima sobom kao Njegovim stvorenjima, radost da prihvatimo sebe kao Njegov dar i sve ostalo kao znak Njegove ljubavi. Ali molitva ohola čovjeka je samozadovoljstvo. Prisvaja sebi darove da bi sebe hvalio umjesto Oca i da bi prezirao braću umjesto da ih ljubi. Zahvaljuje, ali ne da bi hvalio Boga i ušao u zajedništvo s njima, nego da bi hvalio sebe i odijelio se od drugih.

Nema molitve bez poniznosti. Nema poniznosti bez otkrivanja vlastitoga grijeha, pa i onoga najstrašnijega, koji je onaj pravednika. Ponizan čovjek moli na udaljenosti i pognute glave. Ponizan je i svjestan svojega grijeha pred Bogom. Njegova molitva ne teži da bude molitva. Želi biti samo govor. Ponizan čovjek nema povjerenja niti u svoju molitvu. Nada se samo u Bogu. Ali molitva ponizna čovjeka prodire nebo (Sir 35,17). Poniznost je jedina kvaliteta sposobna privući Svevišnjega. Samo poniznost od nas može učiniti posudu koja, ispražnjena od vlastitoga ja, može biti ispunjenja Bogom.

Bez poniznosti nema nikakvoga vrijednosnoga poznavanja sebe ni Boga, i ostaje se u rukama zloga. Važno je ponoviti: ako je grijeh oholost, poniznost koju Isus od nas traži jest ta da prepoznamo vlastitu ponižavajuću oholost. (fač)