SVETOST BEZ DUŠE (Iv 5,1-3.5-16)

Mi smo ljudi skloni stvarati malene apsolutnosti. Stvaramo vrednote, u sebi relativne, a činimo ih važnijima od svega, vrijednima kao Bog ili više od istinskoga Boga. To je jedna od ludosti koja se krije u našoj razumnosti, jedan od znakova prevrtanja koje je odbacivanje Apsolutnoga izazvalo u nama. To je neki oblik nostalgije, ovijene neznanjem, koja nastavlja tražiti na svoj način ono što smo izgubili.

Subota je za mnoge, u Isusovo vrijeme, bila malena apsolutnost. Postala je neprekršiva zakonitost, ekstaza samo-opravdanja, svetost mjerljiva koracima, gestama, prostorima i zapremninama. Neka svetost za koju nije bila nužna duša.

Subota je bila veliki Božji dar Izraelu. „Gospodin je blagoslovio subotnji dan“, čitamo u Izlasku. Sedmi dan je bio dan posvećen Gospodinu. Slavljenje subote dio je slavne povijesti Izabranog naroda, povijest njegove slave i pečat njegovog prijateljstva s Apsolutnim.

Isus bučno krši sveti dan. Zbogom apsolutnom odmoru. Zbogom propisu da se ništa ne nosi subotom. „Uzmi svoj ležaj i hodaj“, veli Isus bolesniku. Isus želi osporiti zakonsku krutost koja je u nekim osobama osušila sposobnost suosjećanja i solidarnosti, slatku radost radovanja. Je li moguće da se pred radošću nekoga čovjeka koji je ozdravio nakon trideset godina bolesti, može ostati nepomičan na normativnom principu? Moguće je. I zbilja se događa. „Malena apsolutnost“ još uvijek funkcionira. Pa i sam je čovjek sjena pred subotom.

Ali Isus iz Nazareta ne misli tako. Dobro zna da postoji drugih šest dana u kojima bi mogao činiti znakove bez uznemiravanja vođa naroda. Međutim, namjerno krši subotu.  Čini nam se da nije razborit. Ili da nije pomirljiv. Ništa od toga, možemo slobodno odgovoriti. Odgovor je sasvim drugi. Isus ne krši subotu. Štoviše, On je čudesno slavi. Ako je subota dan Gospodnji, što je čudno da se subotom izvršavaju djela Gospodnja? Što je čudno da se subotom pokazuje Njegova dobrota? Da, to je logično. No, činjenica je da je subota za vođe naroda, umjesto dana Gospodnjega, postala dan čovječji. Dan cjepidlačenja. Dan licemjerstva.

Subota je postala dan legaliteta i nedostatka unutarnjeg obraćenja. Dan kojim se, ustvari, ismijava svetost Boga kojega se štuje. Posvijestimo sebi da židovska subota i naša kršćanska nedjelja mogu se sličiti kao dvije kapi vode.

Ono što Isus krši jest unutarnja pergamena, savjest koja istinski ne ljubi, okamenjeno srce i ravnodušnost prema nesreći i potrebi drugih. A za izvršenje tih zdravih čina nužno je „prekršiti“ subotu, suprotstaviti život onome što ga uništava. Sve što je protiv čovjeka, protivno je i Bogu.

Potres je snažan. Prouzročit će Mu progon. Ipak On je zbog toga došao i nastavlja živjeti u nama kao istina ljubavi. Jedino ta istina ljubavi može nas osloboditi i stvoriti od nas novo čovječanstvo. (fač)