VISINE OTAJSTVA (Iv 5,17-30)
Isus nas želi odvesti u visine doma, tamo gdje Trojica koja su Jedno žive oduvijek. Želi nas odvesti tamo gdje smo mišljeni, stvoreni, uzneseni i oboženi da nam objavi čudesnost življenja. Kako se tamo živi, nama bježi. I upravo jer nam bježi, zbog naše malene mjere, Isus nam to objavljuje u potpunoj istini.
Isus je čovjek, i Bog je. Sin Božji koji je postao čovjekom. Njegovo se postojanje utemeljuje u višim otajstvima. Upravo nam to želi priopćiti da shvatimo iz koje smo stvarnosti proizišli i u kojoj stvarnosti možemo već ovdje na zemlji živjeti.
Isus nije sam. Ne živi u nikakvoj samoći. On živi u odnosu. Njegov govor, opisujući odnos između Sina i Oca, ispunjen je božanskim tajnama koje nam prenosi; najuzvišenija ljubav, intimno i potpuno pokazivanje, zajedništvo moći, neograničeno suvlasništvo života, sklad nepokvarljivih volja. To su tako čiste, uzvišene, pravedne, lijepe stvarnosti koje, slušajući ih, u duši kušamo sanjano blaženstvo. Tekst je pun riječi koje su jednostavne i uzvišene, toliko opće koliko otajstvene. Te riječi izriču djelovanje u kojime je Očev život darovan Sinu i priopćen nama. Ovo je uzorni tekst o trojstvenom otajstvu i o otajstvu čovjeka. Isus objavljuje identitet Boga, koji je također duboki i skriveni identitet čovjeka, njegove slike i prilike. Zanemariti je, egzistencijalna je patnja da ne znamo tko smo. Potrebno je biti svjestan da uvijek, htjeli mi ili ne htjeli, svako poimanje Boga je neko poimanje čovjeka i obratno. Jedno je ogledalo drugoga.
Isus tvrdi, s božanskim autoritetom, da tko sluša Njega, ima život vječni. Ako se pouzdajemo u Sina, ulazimo u sami Njegov odnos s Ocem, prihvaćamo vlastitu stvarnost sina ili kćeri i živimo kao takvi. Ako ljubimo braću i sestre, izišli smo iz smrti u Njegov život.
Ono što blokira nas ljude je nepoznavanje i ne prihvaćanje našega sinovskog identiteta. Ne znati da smo sinovi, ljubljeni, izvor je svakoga našega zla. Odbijamo vlastito počelo i vlastiti kraj. Zanemarujemo odakle dolazimo i prema čemu idemo. Zato provodimo postojanje koje visi nad nesmislenom i apsurdnom prazninom, kao netko tko dolazi iz ništa i tamo se vraća. Život shvaćen tako, doista je zlo. Svijest ograničenosti, umjesto da bude izvor mudrosti, postaje strah od samoga sebe. Naše je radikalno zlo ne prepoznati se kao sinovi i kćeri. Želimo biti izvor samima sebi. To je nijekanje odnosa koji nam daje postojanje.
Odnos otac/sin utemeljuje ljudsko postojanje. Svatko od nas je nečiji sin. Odnos sin/otac može se živjeti samo ako nije suparništvo, nego dar i jednakost, s istim dostojanstvom. Prvi znak da živimo kao sinovi i braća jednoga Oca jest činiti dobro. Drugi znak našega sinovstva i bratstva jest taj da ništa ne činimo bez Oca koji nas toliko ljubi, već da činimo ono što vidimo da On čini. To je, već ovdje na zemlji, vječni život jer ostvarujemo bezuvjetnu ljubav koja daje život. (fač)