Kad je ma svadba u Kani nestalo vina, Marija se obratila za pomoć Isusu. Isus joj odvrati da njegov čas još nije došao. Ali Marija s velikim pouzdanjem kaže poslužiteljima: Učinite što god vam rekne (Iv 2, 5). To su posljednje riječi Majke Božje što ih je zabilježilo Evanđelje. Vrlo su značajne te riječi. U njima se vidi Marijin dostojanstveni mir i sigurnost njezina pouzdanja u Isusovu pomoć. U njima se daje pouka svim ljudima svih vremena.
Kod nestašice vina u Kani nije bila dovoljna neograničena vjera i bezuvjetno pouzdanje Majke Božje da se može očitovati slava Božja. Istina je, sv. Bernard kliče: Sin uslišava Majku, Otac nebeski uslišava Sina. Ali se pri tome traži nešto i od čovjeka: ponizna poslušnost. Marijina izreka upućuje na poslušnost Kristu svu Crkvu, koju su na svadbi u Kani predstavljali učenici i poslužitelji.
Riječi Isusove Majke potvrdit će kasnije Isusov nebeski Otac. Kad se ono Isus preobrazio pred trojicom učenika na Gori, iz oblaka se čuo glas Oca nebeskoga: Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina. Njega slušajte! (Mt 17, 5) I taj je glas upućen cijeloj Crkvi, koju su na Gori predstavljali apostoli Petar, Jakov i Ivan.
Dakle, članovi Crkve imaju ne samo Kristu vjerovati, u nj se pouzdavati, nego i njega slušati, pače tako zaslužiti da vide njegovu slavu. Ako u jednostavnom posluhu idemo za njim, jednom će se on okrenuti, i smjet ćemo ga u njegovoj slavi gledati licem u lice (sv. Grgur Naz.).
Što se tada dogodilo na svadbi? Isus je naređuje poslužiteljima da napune sudove vodom (Iv 2, 7). Poslužitelji ne pitaju koja je svrha toga naloga, nego spremno poslušaju. Gospodin se bez sumnje veselio njihovu posluhu. Spremnost poslužitelja na posluh, bez ispitivanja, prosuđivanja razloga zašto se zapovijeda, nama je i cijeloj Crkvi uzor kako valja u svemu slušati i spremno izvršavati riječi Isusove, nauk Evanđelja.
I dogodilo se čudo, prvo čudo na početku Isusova javnog djelovanja. Isus je izmijenio vodu u vino. Uz to, Isus je učinio i drugo, nevidljivo, čudo: gostima i učenicima otvorio je oči duše, pa su shvatili Isusovo božansko poslanje. Učenicima je ojačana volja da slijede Isusa.
Kakav je naš posluh? Je li on potpuno predanje volji nebeskog Oca? Primamo li u vjeri sve riječi Krista, Crkve, crkvenih poglavara? Primamo li strpljivo križeve koje nam Bog pripusti? Bog svoje planove krije, jer je to bolje za nas kratkovidne ljude. Čin posluha, pun vjere, upravo tada kad se duša osjeća izgubljenom, malenom, izvrši u nama unutarnji preobražaj. Voda naše slabe naravi mijenja se u vino vrhunaravi, patnja postaje milost, kušnja pobjeda, krivnja blaženstvo.