Danas stojimo pred vjerskom tajnom Presvetog oltarskog Sakramenta ili Euharistije.
Slaviti Euharistiji znači biti zaljubljenik bratstva, darivanja, zajedništva, sjedinjenja, pomirenja, pravednosti. Samo nas Euharistija može osposobiti za oproštenje, solidarnost, toleranciju, prihvaćanje različitosti. Pobožnik Euharistije je ljubomorni čuvar dostojanstva i svetosti brata i sestre, koji ih nikada ne profanira ni gestama ni riječima.

Iz Evanđelja po Marku (Mk 14,12-16.22-26)
Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“ On pošalje dvojicu učenika i rekne im: „Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: 'Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?' I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.“
Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.“
Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

*******

Euharistija – središte kršćanskoga života

Otajstvo što ga danas slavimo, u kojem je na poseban način s nama prisutan Gospodin Isus u liku kruha i vina, nešto je izuzetno: ovo je tipično kršćansko, i u nikakvoj drugoj religiji nema nešto slično ovome. Otajstvo euharistije u središtu je svega kršćanskoga života.

Već 2000 godina kršćani se okupljaju u ime Sina Božjega: zajedno čitaju i slušaju svete tekstove iz Biblije koji nas poučavaju kako treba živjeti. Božja riječ je hrana za našu dušu, za naš život, i Bog je prisutan u svojoj riječi. Kad bismo ostali samo na slušanju riječi, bilo bi to premalo, možda previše teoretski. A ovako u kruhu i vinu, Isus nam je na dohvat ruke! Skroz opipljiv i prepoznatljiv! Ovo je uistinu čudesno otajstvo! Ovo je sakramenat prisutne ljubavi! Biti s nama na ovakav način, to čovjeku nikad ne bi palo na pamet. To je moglo pasti na pamet samo Bogu našemu koji ima Srce puno ljubavi prema nama ljudima.

Pred ovom tajnom gotovo da je nepotreban i suvišan svaki govor. Dovoljno je stati pred ovo otajstvo i šutjeti! Slušati njega, slušati Isusa što govori našem srcu!

Znamo što je za Židove bila pashalna večera! Bilo je to sjećanje na izlazak iz ropstva i na sve ono što je Gospodin za njih učinio. Ali bilo je to i više od sjećanja! Blagovali su pashalno janje s uvjerenjem i sa sigurnošću da je Bog i sada s njima. On ih vodi! Mogu biti mirni i sigurni - s njima je Bog koji će ih i unaprijed oslobađati.

Slično je i s euharistijom! Ovo što mi slavimo, to jest spomen Isusove Posljednje večere, ali nije samo spomen! Isus je i sada živ i prisutan u kruhu i vinu! Apostol Pavao će to još obogatiti i kazati da je to i iščekivanje konačnog Isusova dolaska. Dakle, i budućnost je uključena!

„Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, kaže on, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ To je naša misa! To je euharistija! Ona je uspomena na Isusovu posljednju večeru, ona je sadašnja Isusova prisutnost s nama i iščekivanje konačnog Gospodinova dolaska. Zato u svakoj misi nakon pretvorbe kažemo: tajna vjere! I ono što odgovorimo na taj zaziv - to je misa! Smrt Gospodinovu naviještamo: sjećamo se Isusove smrti, njegova žrtvovanja za nas. Slavimo njegovo uskrsnuće tj. doživljavamo ga živa među nama u ovom otajstvu kao što su ga apostoli susreli živa nakon uskrsnuća. I treća dimenzija - iščekujemo da opet dođe u slavi. Kazao je da će doći na koncu kao Sudac živih i mrtvih!

Bog je u svom Sinu Isusu Kristu s nama sklopio novi Savez u njegovoj krvi. Stari Savez, onaj Mojsijev, je narušen, razvrgnut je ljudskim grijehom. Novi Savez, u kojem je prolivena krv novog Jaganjca na oproštenje grijeha, predstavlja i ostvaruje konačno Božje pomirenje sa svojim narodom.

Isus je novi Jaganjac! S njim započinje nova etapa povijesti, novi Savez! Pod prilikama kruha i vina, dakle svakodnevne hrane i pića, daje samog sebe. U kruh i vino što ga daje svojima sabrao je svu povijest: svoj život, svoju muku, svoju otkupiteljsku smrt i uskrsnuće. On je u znaku kruha i vina stalno prisutan, ne kao neki davni vođa i učitelj koga se spominjemo, nego kao živi vođa i učitelj koji nam sada u kruhu daruje samog sebe. Kao da nam kaže: U kruhu sam vaš suputnik: s vama suosjećam, radujem se s vama: s vama trpim i s vama patim!

U svakoj misi je Isus s nama: i danas na ovaj svečani dan Tijelova, i nedjeljom i običnim danom, govori nam: „Uzmite i jedite!“Ja sam u kruhu i vinu! – Pozvani smo da blagujemo! Ali kako treba pristupiti ovim tajnama?

- Treba imati na sebi svadbeno ruho: ovim se tajnama treba približiti živom vjerom i ljubavlju. Gospodina se slavi čistim srcem i vjerničkim raspoloženjem. Gospodin dolazi i obdaruje nas neizrecivim darovima. Mi, ako ga primamo vjerom i ljubavlju, postajemo kao on, postajemo kristonoše jer se njegovo tijelo i krv šire našim udovima, te, prema svetom Petru, postajemo dionici božanske naravi.

Ići na pričest ne znači blagovati Isusovo tijelo i otići dalje kao da se ništa nije dogodilo tj. ostati isti čovjek, misliti samo na sebe, loše misliti o drugima, vrijeđati ih i ranjavati. Jedan liturgičar je lijepo kazao: Euharistija nije kao kafić, gdje naručiš ono što želiš i što ti se sviđa; popiješ, platiš i odeš dalje. Ne moraš nikome polagati račun gdje si bio, što si radio, što si pojeo i popio. Na tebi se ništa od toga ne vidi. Nema nikakve promjene.

Ovdje u pričesti mi primamo Isusa; pričest je dar, to je vrhunski dar, ali iz tog božanskog dara proizlazi obveza postajati drukčiji, biti prema ljudima ono što je bio Isus. Valjda je ono prvo lakše, jer svi mi darove rado primamo, a obveze teško prihvaćamo, olako ih zaboravljamo i odgađamo.

„Tko blaguje od ovoga kruha, živjet će uvijek… ako i umre, živjet će.“ Za ovo se traži vjera! Vjera kao osobni čin koji nas veže uz Spasitelja, uz Isusa koji se daruje svakome od nas, svakome nudi puni život koji će se, po Božjem planu, preobraziti u vječni život s Bogom. Uskrsli Isus prvi je prešao u taj novi život, kamo nas poziva. Svi smo pozvani da jednom u vječnom nebeskom kraljevstvu uživamo život u zajedništvu s Bogom. Amen! (faks)

*******

PREPOZNATI SJEĆANJE (Iv 6,51-58)

Tijelovo je blagdan prepoznavanja, a time i sjećanja. Nema prepoznavanja bez sjećanja. Ne možemo nekoga prepoznati, ako ga ne nosimo u sjećanju. Danas se ne sjećamo apstraktne definicije Boga, neke nauke, ideje. Danas se sjećamo izvršenih djela svojega Gospodina. Sjećamo se događaja. Euharistija je događaj u kojoj se miješa Gospodinovo božanstvo s našim čovještvom i naše čovještvo s Njegovim božanstvom. Spajaju se Njegov život i naša smrtnost.

Bog ima povijest, djeluje u povijesti. I ta se povijest zove Euharistija. Bog se po njoj usadašnjuje u našu povijest. Tako Njegova povijest postaje i naša. Gospodin, po Euharistiji, ima i sadašnjost, koja postaje i naša sadašnjost.

Znakovi tog sjedinjenja su kruh i vino. Kruh je znak ženstvenosti. Vino je znak muževnosti. Sjedinjenje kruha i vina upućuju na jedinstvo muškarca i žene. Tako se u ovom malenom obredu izražava naša čežnja za sjedinjenjem, za svetom svadbenom gozbom. U toj svetoj svadbenoj gozbi nema više borbe između muževnosti i ženstvenosti. Štoviše, u njoj jedno drugo oplođuju i sjedinjuju u jedinstvo za koje nas je Bog stvorio. U njoj se upotpunjavaju muškarci i žene.

Nadalje, kruh i vino simboliziraju sve ono čvrsto i ono tekuće. Simboliziraju sve ono što se suprotstavlja u ovome svijetu. Uranjanjem postaju jedno. Tako sve u nama može postati jedno. Sve ono što se u nama veoma često bori postaje sveto sjedinjenje. Zato miris Euharistije nije onaj tamjana nego ljudskosti.

Euharistija je doista naše unutarnje i vanjsko sjedinjenje. Ispovijedamo svoje slabosti i pogreške, umore i pakosti, bijede i grijehe, bježanja i neispunjenja. Pružamo ruke prema kruhu čime pokazujemo da smo slabi, bolesni, nesposobni, potrebni. Primičemo usne kaležu čime priznajemo da imamo potrebu čišćenja. Euharistija nije nagrada. Nitko od nas ne zaslužuje Euharistiju. Nismo zaslužnici. Ali se osjećamo oproštenima, pomirenima, ljubljenima, unatoč našoj ne dostojnosti. Slaviti Euharistiju isto je što i primiti zagrljaj milosrdnoga Oca. On nas ponovno oživljava, stavlja na noge. Stojimo na vlastitim nogama zaslugom Njegovog zagrljaja.

Slaviti Euharistiji znači biti zaljubljenik bratstva, darivanja, zajedništva, sjedinjenja, pomirenja, pravednosti. Samo nas Euharistija može osposobiti za oproštenje, solidarnost, toleranciju, prihvaćanje različitosti. Pobožnik Euharistije je ljubomorni čuvar dostojanstva i svetosti brata i sestre, koji ih nikada ne profanira ni gestama ni riječima.

Potvrda naše svakodnevnice, po Euharistiji, zahtijeva drugi odnos sa stvarima, s ljudima, sa stvorenim. Isto strahopoštovanje s kojim smo primili Krista u pričesti, trebamo iskazati ljudima koje susrećemo. Mi smo tijelovska procesija. Noseći Krista, pokazujući Ga, mijenjajući sebe. (fač)