Hrvatska riječ vjerovati, prijevod je latinske riječi credere. U toj latinskoj riječi sadržane su dvije riječi: cor i dare. Prva znači srce, a druga dati. Dakle, doslovno značenje naše riječi vjerovati prema latinskoj riječi znači dati srce. Nekomu svoje srce dati, znači zapravo dati samoga sebe. Vjera podrazumijeva predanje Bogu s povjerenjem koje ima „srce“ koje se daje.

Misna čitanja jedanaeste nedjelje kroz godinu B

Prvo čitanje: Ez 17, 22-24
Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin Bog: „S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!“
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: Ps 92, 2-3.13-16

Dobro je slaviti Gospodina.

Dobro je slaviti Gospodina,
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju
i noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravednik
i raste ko cedar libanonski.
Zasađeni u domu Gospodnjemu,
cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin,
Hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje: 2Kor 5, 6-1
Trsimo se da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 4, 26-34
Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega bilja.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“
I govoraše: „Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz jedanaestu nedjelju kroz godinu B

Sjemenke vjere, 11. nedjelja kroz godinu B (Mk 4,25-34)

Hrvatska riječ vjerovati, prijevod je latinske riječi credere. U toj latinskoj riječi sadržane su dvije riječi: cor i dare. Prva znači srce, a druga dati. Dakle, doslovno značenje naše riječi vjerovati prema latinskoj riječ znači dati srce. Nekomu svoje srce dati, znači zapravo dati samoga sebe. Taj oblik davanja je čudesno sjedinjenje: njih dvoje bit će jedno. Vjera podrazumijeva predanje Bogu s povjerenjem koje ima „srce“ koje se daje.

Tek u modernom dobu pojam vjerovanja počinje sadržavati pitanje postojanja ili nepostojanja Boga. Zato kad danas kažemo da vjerujemo u Boga, većina misli da vjerujemo da Bog postoji. Neki će reći da to sto-posto vjeruju, neki će reći da vjerojatno postoji, neki pak da je moguće da postoji. Slično razlikujemo i one koji kažu da ne vjeruju u Boga.

Međutim, prema spomenutom značenju vjerovanja u kojem je sadržano povjerenje kojim Bogu srce dajemo, ne govorimo o vjeri u Boga već o vjeri Bogu. Vjerovati Bogu znači imati povjerenja u Njega. A to je pitanje odnosa s Bogom a ne pitanje postojanja Boga. Na tragu povjerenja, vjera Bogu pitanje je poslušnosti Bogu. No, ne znači da poslušnost rađa vjeru, već da je vjera poslušnost.

Upravo tako možemo razumjeti Isusov govor o sijaču i sjemenu. Sijač u vrijeme sjetve baca ili polaže sjeme u zemlju. To čini u svako vrijeme sjetve a da pri tom ne zna hoće li u vrijeme žetve požnjeti plodove. To je povjerenje u nebo i zemlju. I ako žetva propadne, zbog bilo kojih razloga, zemljoradnik će i sljedeće vrijeme sjetve sijati sjeme. On i dalje sije s povjerenjem u dobrotu i neba i zemlje. Isus upravo s tim činom povezuje pojam Kraljevstva Božjega. Ono je i na nebu i na zemlji. Već je među nama. Njegovo sjeme nam je sijati, a Bog daje da raste.

Kad se pak dogodi da žetva propadne, zemljoradnik neće prokleti ni nebo ni zemlju. Ostat će privržen i zemlji i nebu. Ta slika vrijednoga zemljoradnika primjenjiva je na brojne druge situacije ljudskoga života. Kad je poznati njemački teolog, protivnik Hitlerove ideologije, Dietrich Bonhoeffer iz koncentracijskoga logora u Flossenburgu, 28. prosinca 1944. pisao svojoj majci čestitku za rođendan, završio je riječima: „Čudesno nas štite dobre sile, utješeni očekujemo što bi se moglo dogoditi. Bog je s nama navečer, ujutro i zacijelo svakog novog dana.“ Ljudski život u koncentracijskom logoru izložen je opasnostima poput klimatskih i inih koje prijete sjemenu i žetvi, ali vjernik Bonhoeffer ne sumnja u Boga, ne sumnja u njegovu dobrotu, ne dovodi u pitanje njegovu nazočnost s njim i s drugim logorašima u svakom trenutku svakoga novoga dana. Za Bonhoeffera je Kraljevstvo Božje bilo i u koncentracijskom logoru.

Osim vrijednoga zemljoradnika kojeg Isus postavlja kao školu vjere, tj. povjerenja u Boga, povjerenja u zemlju koju je Bog stvorio i u nebo koje je obećao, još dodaje i sjeme kao čitanku vjere. Isus Ističe vrlo sitno gorušično sjeme iz kojega izraste veliko stablo. Iz toga proizlazi zaključak da stablo (vjere) ne ovisi o veličini našega uloga. I najmanje sjeme (vjere) može izrasti u veliko stablo (vjere). Najmanje sjemenje može dati čudesan urod. Nema dakle potrebe govoriti o velikoj vjeri, pa niti o velikim vjernicima u smislu svjedočenja vjere. Malo sjeme posijano s povjerenjem može dati veliki rod. Sijati nam je sjeme vjere pa ma kako se ono činilo malim, beznačajnim. Netko drugi određuje njegov značaj i daje da raste. Sijati nam je sjeme vjere u vremenu koje može izgledati posve nepogodno, u kojem može izgledati da će sjeme da će žetva propasti ili izostati. Založit nam je dobro svoga života s povjerenjem. Ne smije se podleći napasti sumnje u dobrotu zemlje i neba, sumnje u dobrotu Božju, u njegovu nazočnost s nama. Već smo sada građani njegova Kraljevstva. Sada na zemlji, a uskoro i na nebesima. (fbv)

*******

11. nedjelja B

Sjeme, gorušičino zrno - (Ez 17, 22-24; 2 Kor 5, 6-10; Mk 4, 26-34)

Svakodnevno slušamo ljude kako se tuže da previše rade. Reći će kako zbog rada nemaju vremena ni za vlastitu obitelj ni za Boga. Samo rade, i misle, sve će riješiti s prevelikim radom. Međutim, brzo uvide da tako ne ide. Poteškoće ne nestaju, već se gomilaju, a oni sami postaju sve nestrpljiviji i nesigurniji. Misle da sve ovisi o njihovu radu, o njihovoj sposobnosti i uspješnosti.

Današnje Markovo evanđelje o kraljevstvu Božjem želi nam reći da ne ovisi sve o čovjeku i njegovu radu. Da bi svojim slušateljima objasnio narav, rast i sudbinu kraljevstva Božjeg na zemlji, Isus se koristi različitim usporedbama iz prirode i čovjekova života. Ovaj put Isus se koristi s dvjema vrlo kratkim usporedbama, ali sadržajem veoma snažnim. Prva je: sjeme koje je jednom posijano raste samo od sebe, i druga je: gorušičino zrno koje je najmanje među svim sjemenjem, ali može izrasti u veliko stablo. I jednom i drugom usporedbom Isus želi ohrabriti svoje malobrojne slušatelje. I 40-ak godina nakon Isusa, kad Marko piše svoje evanđelje, kršćani su bili kap u moru poganstva u Rimskom Carstvu.

Sjeme koje samo raste, bez obzira što radi onaj koji ga je posijao, želi reći da sijačev posao nije jedini važan. Ima netko nevidljiv tko se brine o rastu. Ta je poruka vrlo važna za današnjeg čovjeka koji je i previše okupiran stalnim radom, analiziranjem, planiranjem i akcijom. I svi smo nekako u ovom vremenu zavedeni logikom svijeta, logikom uspješnosti, popularnosti, moći, onog što se izvana vidi, što će ljudi pohvaliti. Kod Isusa toga nema! Isusova usporedba počiva na pouzdanju u Stvoritelja koji daje da sjeme izraste i donese plod: plod je uvijek u Božjim rukama.

Iza ove usporedbe stoji Isus sa svojim životom i djelovanjem. On je strpljiv u svom djelovanju, on je pun pouzdanja u nebeskog Oca! On se ne iscrpljuje u pretjeranoj aktivnosti, već svako malo vremena prekida posao da bi se povukao u osamu na molitvu. On nije opterećen uspjehom pod svaku cijenu, već mirno i predano prepušta nebeskom Ocu da on dade plod njegovu radu.

U naravi je svakog sjemena da raste, a to na poseban način vrijedi za riječ Božju, za koju Bog već u Starom zavjetu kaže da se ne vraća k njemu bez ploda, nego „čini ono - govori Gospodin - što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ ( Iz 55,10-11 ).

Druga Isusova usporedba iz današnjeg evanđelja jest ona o gorušičinu zrnu, i ona nadopunjuje onu prvu. Ona odražava način Božjega djelovanja kroz cijelu povijest spasenja. Bog ne postupa kao mi ljudi. Mi uvijek nekako patimo zbog ljudske veličine: skloni smo na sve gledati ljudskim očima; težimo za vlašću, za čašću, za bogatstvom, za veličinom. Bog postupa sasvim suprotno od toga. One se objavljuje malom narodu, bira ono najmanje i najnemoćnije. Za proroke mu šalje male i obične ljude. Jednako tako, Isus bira za suradnike najobičnije ribare i njima namjenjuje ulogu da prošire vijest o njemu do kraja zemlje. I tako se dogodilo: kršćanstvo je doprlo do svih naroda svijeta. Taj rast još nije dovršen, iako je Crkva rasprostranjena po cijelom svijetu.

Treba kazati: Crkva i kraljevstvo Božje nisu identični. Crkva vodi prema kraljevstvu, a kraljevstvo još nije ostvareno u punini. Zato samo Bog može znati tko sad u Crkvi pripada kraljevstvu Božjem, a tko je slučajno tu. Jer, na Crkvu se nažalost mora primijeniti i ona Isusova prispodoba o kukolju i pšenici. Ona želi reći kako je Crkva mjesto gdje su još uvijek zajedno i grješnici i pravednici: kad se kraljevstvo dovrši, zauvijek će se odijeliti dobro od zla.

Svima nam treba strpljivosti da bi evanđeosko sjeme u nama donijelo rod. To nikada ne ide brzo i lako: to je dugotrajan proces, proces oslobađanja od vlastitog sebeljublja. Na tom putu ima puno zapreka: s nama je naša slabost i grješnost. Ali na sreću, k Bogu možemo i sa slomljenim srcem. Bog baš takve čeka! Nije li Isus najčešće takve obnavljao i preporađao, učvršćivao im vjeru i pouzdanje!

Mi kršćani imamo pravo pouzdavati se u Boga. Mi smo članovi Isusove zajednice Crkve. Htjeli bismo da se i problemi i krize unutar Crkve riješe odjednom, pa da u Crkvi vidimo samo uspjeh i samo dobro. Na zemlji takve zajednice nema. Ali svejedno, mi čvrsto vjerujemo da će se Božji plan s kraljevstvom ostvariti u svoj svojoj punini, jer vjerujemo Isusovoj riječi: Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći! Amen! (faks)