Evanđelje donosi dobro poznatu pripovijest: Apostoli su u lađi koju je zadesila oluja. Izbezumljeni su i preplašeni. Isus je spavao. Probude ga. On ustaje i zapovijeda bijesnom moru, i nastaje „velika utiha“, a zatim pita zbunjene učenike: "Kako nemate vjere, što ste bojažljivi?"
Ovaj evanđeoski događaj često promatramo kao doživljaj nemirna i nespokojna života, osjećaj Božje odsutnosti. Pitamo se: „zašto Isuse mirno spavaš dok lađu moga života lome valovi teški, veliki i bolni“? I onda, kad se najmanje nadamo uzburkano se more smiri… I čujemo Isusov glas: Zašto si sumnjao da sam uza te…

Misna čitanja dvanaeste nedjelje kroz godinu

Prvo čitanje: Job 38, 1.8-11
Tu nek se lomi ponos tvog valovlja.

Čitanje knjige o Jobu
Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče: „Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh i maglom gustom ovih ko pelenam; kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? 'Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'“
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: Ps 107, 23-26.28-31

Hvalite Gospodina jer dovijeka je ljubav njegova!

Oni koji lađama zaploviše morem
da po vodama silnim trguju:
oni vidješe djela Gospodnja,
čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitla
što u visinu diže valove mora.
Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,
u nevolji duša im ginula.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac,
valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini,
u željenu luku on ih povede.
Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu,
za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Drugo čitanje: 2Kor 5, 14-17
Novo, gle, nasta!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

Evanđelje: Mk 4, 35-41
Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz dvanaestu nedjelju kroz godinu B

„Prijeđimo prijeko“, 12. nedjelja kroz godinu B (Mk 4, 35-41)

Isus je izabrao apostole. Uhodali su se s njim: On liječi, čini čudesa navješćuje kraljevstvo Božje, i to u prispodobama. Ne samo da su se uhodali, već su se s njim i udomaćili. Uza nj osjećaju sigurnost svoga novoga „doma“. Stigli su na cilj.

No, istoga dana, i to „uvečer, reče Isus svojim učenicima: Prijeđimo prijeko!“ Time Isus cilj tom danu postavlja u pokret, u gibanje: „Pođimo prijeko!“. Isusov je cilju u gibanju, u pokretu. Cilj je, dakle, trajni proces. Rezultat tog procesa ne mora nužno biti uspjeh ili napredak. Na tom hodu Isus ne zaobilazi ni svoj zavičaj. No, tamo nije primljen. Na tom stadiju upoznajemo da prorok nije bez časti doli u svom domu i zavičaju. Kroz Galileju je na putu u Jeruzalem. Ni taj mu cilj ne donosi uspjeh. Naprotiv. Da je Isusov cilj u gibanju, u pokretu, pokazuje se i u tome što ne bira prikladno vrijeme putovanja. Na put ide „uvečer“, unatoč opasnosti da ga zatekne mrak sa svojim avetima.

Na Isusov poziv da pođu prijeko, apostoli su morali otpusti mnoštvo. Mnoštvo daje osjećaj sigurnosti. No, Isus očito tom osjećaju sigurnosti ne pripisuje veliku vrijednost. Mnoštvo nas može povući, ali i odvući. Može nas povesti, ali i zavesti. Može nas poučiti, ali nas može i otupiti. Može nas uzdignuti, ali nas može i pogaziti. Može nas ushititi, ali ushit u mnoštvu kratkoga je daha. Može nas zaštititi, ali i okrutno kamenovati.

„Večer“ je vrijeme kad su se apostoli mogli nahraniti i napojiti priznanjima ushićenoga mnoštva, makar posredno preko pohvala njihovu Učitelju. No, njegov poziv im je uskratio taj užitak i istrgao ih iz sigurnosti koju pruža mnoštvo. Lađa je odveć nesigurno sredstvo za ćudljivo more. No, valja se otisnuti.

I dosita, „najednom nasta žestoka oluja“, a Učitelj kao da ne mari što će poginuti. Njemu kao da je normalno da na moru bude oluje kad prekorava svoje učenike zbog bojažljivosti. I moru je kao i čovjeku kašalj u naravi. I „svijet“ će nekada „iskašljati“ mržnju, ali Isusovi učenici neće stoga privezati svoje lađe u mirne luke. Kao što u pšenici ima ljulja, u svijetu ima nepravde. Kad će nepravda potresti zemlju, ne možemo znati, kao što ne znamo stojimo li sami na trusnom području: „ima vrijeme rušenja, ima vrijeme izgrađivanja“.

I ova nam evanđeoska zgoda jasno govori da sljedbenici Isusova evanđelja ne smiju odbiti poziv da „prijeđu prijeko“ u strahu od zla u svijetu. Ne dopušta Učitelj da ostanemo na „sigurnoj strani“, u samodostatnosti vlastite religije, Crkve, nacije, države. I „prijeko“ su oni koji su pozvani u kraljevstvo Božje. „Prijeko“ je Isus naišao na opsjednutog Gerazenca. Nečisti se duh zvao „legija“, jer je to bilo mnoštvo nečistih duhova. Nije Isus tom opsjednutom okrenuo leđa, već je zapovjedio nečistim dusima da iziđu kao što je zapovjedio oluji na moru da utihne.

Isus nije ostavio apostole u zanosu nad svojim čudesima. On ih šalje u istu misiju dajući im vlast da izgone nečiste duhove. Kolikogod neki današnji Isusovi „sljedbenici“ tražili mjesta njegovih čudesa u kojima bi se skrasili, to im ne daje Isusov, kršćanski identitet. Koliko god zanosno slavili Boga na svjetlu elitnih enklava uzvišene duhovnosti, to ih ne opravdava što izbjegavaju „poći prijeko“, u svijet pun „nečistih duhova“, jer taj svijet Isus nije odbacio niti se iz njega uklonio. Isus nije učenike odmaknuo od „mora“ već ih je na moru sačuvao. Ni nas ne čuva od svijeta, već nas čuva u svijetu kojem nas je poslao i šalje. I naše „putovanje“ ne mora biti uspješno ili polučiti napredak, osim da uspjeh i napredak mjerimo visinom njegova križa, odnosno vagom njegova Govora na Gori.

„S ove strane“ često hranimo site vjernike, obraćamo „obraćene“, utvrđujemo one koji su se sami utvrdili, tražimo one koji (misle da) su već našli, koji bi iz svoga trijumfalizma i Svetom Ocu propisivali „standarde“ ponašanja. Sva sreća da je sam Isus one s rubova, one „daleke“, one koji traže, sumnjaju, „one s druge strane“ već prije doveo u središte, jer „ima posljednjih koji će biti prvi“! Prijeđimo i mi s njim „prijeko“, svojoj braći i sestrama, tražimo s onima koji traže, jer na putu je cilj! (fbv)

*******

Oluja na moru
12. nedjelja B (Job 38,1.8-11; 2 Kor 5, 14-17; Mk 4, 35-40)                                          

Ako smo pažljivo slušali ove biblijske ulomke, prirodno nam se nameće zaključak: Bog je svemoguć! On je gospodar svega! To su doživjeli apostoli na moru, to je doživio patnik Job kad je bio u najvećoj nevolji.

Iako Izraelci nisu bili pomorski narod kao npr. njihovi susjedi Grci i Feničani, u Bibliji se često spominje more, i to u određenom religioznom značenju. Isus u evanđelju stišava nemirno i uskovitlano more, a Bog Jobu kaže da je on - Bog Gospodar mora: on ga je omeđio, rekao mu: Dovle, dalje ne!

Na stranu naše nostalgično razmišljanje, sad pred godišnji odmor, o moru kao idealnom mjestu zasluženog odmora, sunčanja, uživanja u suncu i moru, ali u davnoj prošlosti, kad su pisane biblijske knjige, kad su lađe i brodovi bili mali, svatko je u susretu s morem imao osjećaj nelagode i straha. More je veliko, neizmjerno, neukrotivo: more prijeti i puno je opasnosti. Stari narodi, pod utjecajem mitologije, zamišljali su more kao čudovišnu zvijer, simbol zlih sila nad kojima ni božanstva nemaju vlasti.

Biblija ne misli tako. Po Bibliji, more je stvorenje: Bog ga je stvorio i odredio mu granicu koju ne smije prijeći. Ono je i dalje opasno: u vrijeme oluje zna pokazati takvu razornu moć pred kojom je čovjek bespomoćan. No starozavjetni vjernik, oslonjen čvrsto na Boga, ne boji se ni „kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more“, kad „buče i bjesne valovi morski“ (usp. Ps 46,2-4 ). Iz Jobove knjige čuli smo samo jednu malo podužu rečenicu u kojoj Bog pita Joba: Tko je moru postavio granicu? – Tko? – U pitanju je sadržan i odgovor: Razumije se, Bog! Za nj je more tako maleno da ga uspoređuje s novorođenčetom, s malim djetetom koje majka povija u pelene. To neizmjerno i opasno more u Božjim je rukama kao dijete u majčinim rukama: može s njim što hoće i kako hoće.

Evanđelje prikazuje apostole na moru kako se bore s vjetrom i valovima. Za ovu zgodu s apostolima na moru možemo kazati da je to bio njihov prvi ispit vjere. Evanđelist je na početku svoga djela donio opis poziva prvih učenika da slijede Isusa, a malo kasnije Isus izabire Dvanaestoricu i određuje im posebnu ulogu. Oni su svjedoci svega onoga što Isus govori i čini pred ljudima. Neposredno prije ovog događaja Isus im je održao lekciju u više prispodoba o kraljevstvu Božjemu.

Apostoli su na moru: nalaze se u prvoj većoj neprilici. More se toliko uznemirilo, da je prijetila opasnost da se lađa prevrne i potopi. Pozvali su Isusa koji je u lađi spavao. I čuli smo što je Isus učinio: smirio je valove, ali je i njih ukorio: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Ovaj ispit vjere za njih je bio vrlo težak. Isus ih je na trenutak prepustio pobješnjelom moru gdje im je jedini spas mogla biti čvrsta vjera, ali oni su baš tu zakazali. Nisu pokazali ništa od čvrstoće vjere starozavjetnog psalmista. –„Kako nemate vjere?“ Ovaj Isusov prigovor značio je: vjera i strah se isključuju! Čvrsta vjera jača je od straha, odagnaj strah! Isus je osjetio strah u Getsemanskom vrtu, ali ga je predanjem u volju Očevu i nadvladao.

Lađa s Genezaretskog jezera postala je simbol Isusove zajednice Crkve koja plovi ovim svijetom kroz oluje i opasnosti. Što je drži da ne potone? Isus! Isus koji je uvijek u lađi, bez obzira da li je budan ili spava. Kroz burnu povijest Crkve bilo je oluja koje su dolazile izvana, ali i iznutra. Čitava četiri prva stoljeća Crkva je odolijevala krvavim progonima od strane poganskoga Rimskog carstva. S druge strane, iznutra su Crkvu potresala krivovjerja. U Srednjem vijeku došlo je do velikih rascjepa kad se ocijepila Pravoslavna, a kasnije i Protestantska crkva. Dvadeseto stoljeće, u velikim svjetskim ratovima, donijelo je nove progone koji nisu zaostajali za onima iz rimskoga vremena. Crkva je uvijek plovila opasnim i nemirnim vodama, ali je odolijevala zahvaljujući Učiteljevoj prisutnosti. Crkvu drži Isusovo obećanje: „Vrata paklena neće je nadvladati“ ( Mt 6,18 ).

Lađa s Genezaretskog jezera nije samo slika Crkve: ona je slika tvog i mog života, slika svakog ljudskog života. Ona je slika i svake obitelji. Svi bismo mi htjeli da lađa našega života plovi samo po mirnom moru. Ali toga nema! Oluje, nevolje, poteškoće i patnje pogađaju sve ljude, i vjernike i nevjernike, i dobre i zle. I kad se pojedinac nađe, kad se obitelj nađe u velikoj patnji, traži pomoć, a pomoći niotkud. Ne vidi izlaza, a Isusa nigdje! Ne vidimo ga: kao da je nezainteresiran, čak nemoćan. Međutim, nije tako! Samo je pitanje naše vjere kad će se Isus pojaviti i kazati nam rješenje, smiriti oluju i ukloniti od nas opasnost.

Nije pametno Boga pitati kako nas vodi, kako upravlja lađom našega života. Pametnije je sebe pitati: Kako plovim? Kako živim? Koliko vjerujem Isusu? Nema te oluje koju Isus ne bi mogao stišati… Nema te opasnosti koju Isus ne može ukloniti od nas… Nema te krize za koju Isus ne bi imao rješenje… Nema te bolesti koju Isus ne bi mogao izliječiti… Može svaku! Ali može nas, što je još češći slučaj, osposobiti da je prihvatimo i da s tim živimo.

Govori li i nama Isus: Kako nemate vjere? Slaba nam je vjera! Zato molimo Isusa: „Gospodine, umnoži nam vjeru!“ Amen! (faks)