Mnogo je vrata, ali samo su jedna kućna. Puno je putova da se izgubimo, ali samo je jedan koji nas vodi cilju. Tisuće su stabala, ali samo jedno daje plod života. Isus je vrata ulaska u Kraljevstvo Božje. On je put koji vodi životu. On je dobar plod dobroga stabla.
U svojem životu susreli smo i susret ćemo lažne proroke. Proroke vrata koji nas uvode u prostore koji nam se ne pristoje. Proroke putova koji nas vode u stranputice. Proroke loših plodova koji kvare naš apetit i uništavaju naše zdravlje, tjelesno i duhovno. U našem prostoru i vremenu ne postoje samo lažni proroci koji govore pogrešne stvari, nego i oni koji ne čine ono što govore.
Mnogi među nama govore poput Krista, ali ne čine poput Njega. Mnogi naši govori mogu se izjednačiti s Isusovim govorima, ali naše ponašanje s konkretnim osobama nema nikakve veze s Njegovim ponašanjem. O takvima nam Isus veli da činimo ono što govore, ali ne ono što oni čine. Njihova nutrina nije kao vanjština. Prikazuju nam se kao janjci, a ustvari su vuci grabežljivci. Nije to samo zbog jednostavne nedosljednosti, dosljednost između govora i djelovanja je bitna, nego zbog licemjerstva i osobne koristi. Imaju usta ali nemaju srce Sina. Spremni su prihvatiti Njegovu poruku, ali Ga ne ljube niti ga nasljeduju. Dakle, ne ulaze preko Njega koji je vrata ljubavi prema Bogu i braći i sestrama.
Istinitost našega govora o Bogu je u dobrim plodovima. Plodovi našega života su „prekomjerna pravednost“. Trebamo djelovati iz sinovskog i bratskog života. Grožđe priziva sve nas, vinograd Gospodnji, čiji je plod opsluživanje Riječi. Smokva, ukusan i sladak plod, znak je vječnosti ljubavi. To su plodovi koji proizlaze iz novoga srca.
Stablo, koje se uzdiže iz zemlje prema nebu i koje poznaje različita godišnja doba, figura je čovjeka. Po sebi je uvijek „veoma“ lijep i dobar. Slika je Božja. Ali može biti bolestan, izopačen i pokvaren, bez životnog soka, bez ljubavi. Tada donosi zle podove.
Najizvrsnije stablo je križ o kojemu visi zreli i slatki plod naše i Božje ljubavi. Uronjeni u Njega, stablo života, i mi dajemo Njegov plod.
Dobrota ili ne ploda ne ovisi o dobroj volji, nego o kvaliteti stabla. Loza se ne napreže da bi donijela grožđe. To čini spontano. Trn, koliko se god naprezao, ne može dati grožđe. Može doduše okruniti bodljama svojega Gospodina. Trnje i bodlje treba odsjeći i baciti u vatru ljubavi Raspetoga, zeleno stablo koje podnosi sudbinu onoga suhoga. Izvršavanje Riječi objavljuje da li je naše srce ono Sina ili nije.
Od kojega smo mi drveta? Koje plodove donosimo. Ako se otkrijemo kao trnje ili bodlje, ne preostaje nam ništa drugo nego da se vidimo zabijenima u Isusovu glavu, Raspetoga Sina zbog našega zla. To je naš jedini način da se nakalemimo na Njega, dobro stablo, koji nam s križa daje svoj Duh da nas ostavi bez našega daha. (fač)