Dvije su stvarnosti s kojima se susrećemo kroz život: bolest i smrt. To su trenuci u kojima nam je potrebna nepokolebljiva vjera, poput Jairove. On je pristupio Isusu iskrenim srcem i dubokom vjerom da može podariti život i zdravlje njegovoj kćeri. Vjerovao je da bolest i smrt nemaju posljednju riječ. I bi mu kako je vjerovao….

Čitanja trinaeste nedjelje kroz godinu B

Prvo čitanje: Mudr 1, 13-15; 2, 23-24
Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.

Čitanje Knjige Mudrosti
Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: Ps 30, 2-6; 11.12a.13b

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje: 2Kor 8, 7.9.13-15
Vaš suvišak neka nadoknadi oskudicu braće.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 5, 21-43
Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.

Razmišljanja uz trinaestu nedjelju kroz godinu B

Isus – ozdravitelj ljudskih odnosa. 13. nedjelja kroz godinu B (Mk 5, 21-24.35b-43)

Kći bolesna na smrt. Otac traži pomoć. On je nadstojnik sinagoge. Dakle, židovski religijskih službenik. Ne znamo je li cijenio Isusa i njegov nauk. Sada je u nevolji. Spreman je za svoju „kćerkicu“ učiniti sve. Moli Isusa da položi ruku na nju kako bi ozdravila.

Isus se odaziva na njegov poziv. Ususret im dolazi glasnik s tužnom vijesti: Kćerkica ti je umrla. Tu se sve moglo zaustaviti. Umrla je. Isus se, međutim, ne zaustavlja. Ocu kaže da ne dopusti da ga obuzme žalost ili strah: Ne boj se! Samo vjeruj!

Glasovi narikača samo su potvrđivali vijest koju im je već prije obznanio nadstojnikov sluga. U pokušaju da ih umiri Isus im kaže da dijete nije umrlo nego da sprava. To kod nazočnih izaziva podsmijeh.

Isus je zatražio da svi iziđu iz kuće osim djetetova oca i majke i njegovih trojice učenika. Prima dijete za ruku i kaže: Djevojko! Zapovijedam ti ustani! Dvanaestogodišnje dijete ustaje i na veliko čuđenje svih nazočnih hoda.

Ovo prepričavanje evanđeoskoga teksta gotovo je neophodno. Iz čuda koje je Isus učinio možemo iščitati moguće uzroke smrti. Isus zacijelo nije prelazio preko uzroka.

Skrenimo najprije pozornost na to da otac svoje dijete naziva „kćerkicom“ a da Isus to isto dijete naziva djevojkom: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ Djetetu je bilo 12 godina. To je dob koja je u ono vrijeme označavala prijelaz iz djetinje dobi u dob odraslih, spremnih za udaju i ženidbu. Isus joj pruža ruku. Kao da je želi povesti iz jednoga stanja u drugo, iz djetinje dobi u dob odraslih. Taj čin je popraćen i njegovom riječju: „Djevojko!“ Nije ju nazvao djevojčicom. To što je njezin otac naziva „kćerkicom“, možemo zaključiti da je smatra djevojčicom a ne djevojkom kako ju je Isus oslovio. Ako je to tako, može se zaključiti da je moguće otac, iako nesvjesno, bio prepreka svojoj kćeri da prijeđe prag djetinjstva i zakorači u svijet odraslih, da postane „djevojka“. Udarac o tu prepreku mogao je baciti dijete, djevojku na samrtnu postelju. Ne želi ostati dijete a prepreka se čini nepremostivom. Izlaz traži na vratima smrti.

Što je moglo dovesti Jaira do takvog odveć štitničkoga odnosa prema svojoj kćeri? Istaknimo da je on bio nadstojnik sinagoge. Dakle, osoba istaknuta u društvenom životu, i to u životu vjerske zajednice. Razumljivo je da je kao takav imao još veću potrebu čuvati dobru sliku o sebi nego što inače ljudi imaju potrebu za tim. U tom nastojanju morao je pod kontrolom držati ponašanje svoje djece da ga ne bi sramotila. U tom je, naravno, mogao i pretjerati. S velikom vjerojatnošću možemo zaključiti da je i njegovoj supruzi bilo teško ispuniti odgovarajuću ulogu u odgoju svoje kćeri. Sve je podređeno suprugovoj istaknutoj službi.

U takvim situacijama dobro dođe posrednik. U ovom slučaju je to bio Isus. Isus je svojim povjerenjem u Oca Nebeskoga mogao opustiti pretjeranu brigu Jaira za svoju kćer. Jair ulazi u svoju kuću zajedno s Isusom. No, u ovom slučaju sve je prepušteno Isusu. Jair više nema kontrolu. Na smrt onesviještena kćer osjeća snažnu Isusovu ruku koja je podiže u život koji joj pripada – u život odraslih. Čak joj zapovijeda da prijeđe taj prag. Riječju „djevojko“ već ju je smjestio u njoj pripadajući svijet. U svijet u kojem može nastaviti živjeti.

Isus ju je svojom zapovjednom riječju zaštitio od očeve štitničke kontrole. Odsada Jair zna da joj je Isus, u ime svoga Oca Nebeskoga, dao pravo na život odraslih. Na život u odgovornoj samostalnosti. Sad joj i on kao otac smije to dopustiti.

No, Isusu ju je zaštitio i od mase koja svojim ponašanjem i očekivanjem prema predstojniku sinagoge stvara obruč koji suzuje prostor slobode za dijete, slobode i samostalnosti kojoj je jamac Otac Nebeski.

Slično se, kroz čitavu povijest čovječanstva događalo i događa brojnim roditeljima i djeci. Jer slobodom se teško služiti. Toliko teško da ju je lakše zabraniti, što iz straha čine neki roditelji. Toliko teško da ju je lakše jeftino izručiti drugomu, što čine brojni mladi koji prekorače granice koje su im roditelji postavili ali upadaju u puno tješnje prostore slobode u ovisnosti o grupi kojoj se priklone. Toliko je teško odgajati za slobodu da mnogi posežu za neprimjerenim sužavanjem ili otvaranjem njezina prostora. Toliko je teško odrediti pravu mjeru da društveni trendovi odgoja za slobodu idu od jedne krajnosti do druge. Istina, ljudska sloboda ima svoje granice, ali Bog ne povlači slobodu čovjeku ni onda kada te granice prekorači. Odgoj za zrelu slobodu je proces učenja postavljanja granica slobode. Naravno, te se granice postupno šire a njezine kolčiće najbolje je zajednički premještati. „Dogovorno“, kad god to može biti. Naravno da se dobro savjetovati s Učiteljem, Isusom. Rijetko se taj „dogovor“ jednostavno postiže. U tim situacijama dobro dođe posrednik. Dapače, posrednik je neophodan. U slučaju Jaira i njegove „kćerkice“ posredovao je Isus. Izvanredni poznavatelj ljudi i njihovih odnosa. On ima izvrsne reference. Stoga ga svatko s pouzdanjem može prihvatiti i drugima preporučiti. (fbv)

* * * * * * *

Očima vjere promatrati život i smrt

13. nedjelja B (Mudr 1,13-15. 2,23-25; 2 Kor 8,7-9.13-15; Mk 5, 21-43)

Svi znamo iz vlastitog iskustva da čovjeka kroz život prati neuspjeh, razočaranje, bolest, nepravda i puno toga što bismo htjeli izbjeći. Jednako znamo da je i smrt sastavni dio života, iako se čovjek lako s tim ne miri. Nitko ne razmišlja na taj način da je život kao takav polagano umiranje, jer svakim danom čovjek je bliže grobu. Ako se smrt ne da izbjeći, ljudi čine sve, kad im je zdravlje ugroženo, da smrt što je više moguće odgode.

Uvijek je na mjestu pitanje:Odakle zlo u svijetu? Zašto smrt? Kako sve to spojiti s vjerom koja nam govori o dobrom Bogu, o Bogu koji ljubi život, koji je sve stvorio da živi. Štoviše, čovjeka je stvorio na svoju sliku i predao mu sav stvoreni svijet da s njim gospodari, da svime upravlja.

Čuli smo danas u ulomku iz knjige Mudrosti kako već starozavjetni pisac zna i duboko u to vjeruje da zlo i smrt nisu od Boga. Jasno on kaže: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bog je čovjeka stvorio za neraspadljivost, stvorio ga je na svoju sliku da ne propadne, da ne nestane, već da živi. Da živi - što će Isus nadodati - u punini: da živi punim životom, sretnim životom, a ne polu-životom, ne nesretnim životom.

Odakle i zašto onda smrt? Tko je krivac da i smrt postoji usporedno sa životom? Vjera nam kaže: Bog je čovjeku dao slobodu i poštuje tu čovjekovu slobodu. I pod uvjetom da čovjek pogrješno bira, Bog poštuje njegovu slobodu; poštuje je i onda kad ga ta sloboda odvodi u smrt. Eto, tako se nešto dogodilo s čovjekom na početku povijesti. Sloboda izbora, mogućnost da i Bogu kaže: Ja ću sam odlučivati o svom životu! - eto to je razlog što se pojavila smrt. To je razlog što uz život postoji i smrt, uz ljubav postoji i mržnja, uz spasenje postoji i mogućnost druge smrti ili propasti. To je na neki način kazna za grijeh, kazna za pogrješan izbor.

I taj scenarij se ponavlja na našoj zemlji od prvoga čovjekova pada. Čovjek je sklon zanemariti Božje zapovijedi i sam birati kako će živjeti. I kad god bira protivno Božjim zapovijedima, bira nesreću za svoj život, gomila u sebi patnju, gomila u sebi negativno što mu truje mir, radost i sreću. Baš to kaže jedan stih iz psalma: „Gomilaju patnje svoje koji slijede bogove tuđe!“ To se baš događa: gomilaju u sebi patnju i muku oni koji ne računaju s Bogom, koji žive tako kao da Boga nema. Takvi, bez sumnje, promašuju ovaj život, a u opasnosti su da izgube i vječni život s Bogom. Život jednom začet i rođen, od Boga je darovan da bude vječan, da vječno živi s Bogom, a može i zauvijek propasti. To se upropašćenje u Bibliji, u Apokalipsi sv. Ivana, zove „druga smrt“, jedina koje se treba bojati (Otk 2,11; 20,14; 21,8).

U evanđelju, koje smo čuli, govor je o dva uzastopna čudesna događaja: ozdravljenje žene koja je bolovala od krvarenja i oživljavanje Jairove kćeri koja je već bila umrla. Isus je jedini liječnik koji ima stvarni lijek protiv smrti. Nije on ljudima tajio istinu o životu, a istina je da je svakom čovjeku umrijeti i nakon toga dati Bogu račun o svom životu. Nije Isus nastupao kao neki iscjelitelj kojemu bi ozdravljenje bilo glavni i jedini cilj. Zato vraćanje u život umrlih o kojima govori evanđelje treba shvatiti kao Isusovu nagradu vjere onih koji su za njih molili.

Čitava scena vraćanja u život Jairove kćeri pokazuje s jedne strane ljudsku nemoć pred smrću, a s druge strane pobjedu vjere. Na putu prema Jairovoj kući dolazi do susreta Isusa i žene za koju su svi liječnici pokazali da su nemoćni. Žena nije klonula: imala je čvrstu vjeru da joj Isus može pomoći. I nije se prevarila! Isus joj govori što je jače od njezine bolesti: Vjera! „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!“ (5,34).

Ovo ozdravljenje žene bilo je samo priprava još većeg Isusova čuda. Kod oživljavanja Jairove kćeri još više dolazi do izražaja ljudska nemoć pred bolešću i smrću i snaga vjere. Iako je do njih došla vijest da je djevojčica već umrla, Isus hrabri njezina oca: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Iako su rodbina i prijatelji već plakali za gubitkom mladoga života, Isus tvrdi da djevojčica nije umrla, već spava. Time je htio reći da Bogu nije teže oživjeti mrtvoga nego što je čovjeku probuditi nekoga tko spava.

Poruka ovog evanđelja glasi: Po Isusu Kristu Bog se objavljuje kao gospodar života i smrti, koji će jednom otvoriti grobove i mrtve pozvati na život (usp. 1 Kor 15,52 s). Vjera je jača od smrti, jer ona se temelji na Isusu Kristu koji je za sebe rekao: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25).

Patnja, bolest i smrt prate i dalje ljudski život. Nije to Isus dokinuo, ali ih je učinio privremenima. Vjera nam kaže: Doći će vrijeme, kad toga više neće biti. To je za nas vjernike onaj drugi život u koji je Isus ušao nakon svoga uskrsnuća i nama ga obećao. I u taj drugi život neće ući ništa od ovoga što nas je ovdje mučilo i opterećivalo. Jasno stoji u knjizi Otkrivenja: „Bog će prebivati s njima... I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer-prijašnje uminu“ (Otk 21, 3-4).

U ovo mi kršćani vjerujemo, tome se čvrsto nadamo! Vjera u vječni život s Bogom osposobljava nas da očima vjernika gledamo na svoju smrt i na smrt drugih - da na to gledamo kao na konačni susret s Gospodinom, kad će nas on dovesti k sebi. Dao Bog da svi stignemo u taj vječni život s Bogom u koji vjerujemo! Amen! (faks)