Danas se stalno naglašava da aktualnom kršćanskom životu nedostaje dublja duhovna dimenzija, a da silno obiluje riječima. Jaki smo na riječima. Previše bučimo. Postali smo površni. Događa nam se kriza unutrašnjosti. Nedostaje nam duhovni život. Zatvaramo se u same sebe. Stvaramo život na rubu. Ne prihvaćamo preispitivanje vlastitih unutarnjih struktura. Tada u nama umire sposobnost da na nas utječe Duh.
Ako pred Gospodinom činimo samo monolog i ako nam ljubav prema samima sebi ubija sposobnost odnosa, u nama umire također i zavođenje Gospodinova Duha i Njegovo šutljivo djelovanje i usmjerenje. Tada se u nama pojavljuje duhovna kriza i kriza molitve, što je bitni dinamizam duhovnoga života.
Ako želimo slušati glas Ljubavi potrebno je da pamet i srce okrenemo prema tom glasu sa svom mogućom našom pažnjom. Kako to činiti? Najplodniji je način uzeti neku jednostavnu molitvu, neku rečenicu ili neku riječ i polagano je ponavljati. Možemo uzeti Očenaš, Isusovo ime ili bilo koju riječ koja nas podsjeća na Božju ljubav. Trebamo je staviti u središte našeg unutarnjeg boravišta, kao neku svijeću u tamnom prostoru.
Očito je da ćemo neprestano biti rastreseni. Mislit ćemo na ono što nam se jučer dogodilo ili što će se sutra dogoditi. Imat ćemo duge zamišljene rasprave s našim prijateljima ili našim neprijateljima. Smišljat ćemo obrane ili osvete. Radit ćemo planove za naše slijedeće dane. Pripremat ćemo naš slijedeći odnos. Organizirat ćemo naš bližnji susret. Ipak, sve dok držimo zapaljenom svijeću u našoj tamnoj sobi, možemo se vratiti tom svjetlu i jasno vidjeti prisutnost Onoga koji nam nudi ono što želimo.
Nije to uvijek ugodno iskustvo. Naše je nagnuće da se prepustimo rastresenostima različitih zraka života. Želimo puno toga vidjeti. Sve bismo željeli čuti. Bavimo se životima drugih. Puno toga bismo željeli učiniti. Veoma smo često uznemireni. Nesposobni pronaći unutarnji mir, koji ne možemo iščekati. Zato se nanovo bacamo na posao. Želimo se zaokupiti nečim. A zapravo bježimo od samih sebe. Mi smo svugdje, ali ne u središtu svojega bića. Time izbjegavamo hrabro sučeljavanje s zbrkanim stanjem našega uma i našega srca. Ako ostanemo vjerni našoj vježbi, barem deset minuta na dan, postupno ćemo vidjeti, zahvaljujući svjetlu svijeće naše molitve, da u nama postoji prostor u kojem Bog boravi. Uvjerit ćemo se da nas taj prostor poziva da boravimo s Bogom. Molitvom silazimo u dubinu vlastitoga bića i tu nalazimo srce Boga koji nam govori o ljubavi. Kada upoznamo to unutarnje, sveto mjesto, najljepše i najdragocjenije mjesto u koje bismo željeli poći, željet ćemo se tu zaustaviti i biti duhovno hranjeni. (fač)