Duhovna obnova u župi i Svetištu Gospe Sinjske, kao priprema za veliki jubilej 300. obljetnicu „neobične, neočekivane obrane Sinja“, koju je kroz deset mjesečnih susreta držao fra Ante Vučković završila je zajedničkim moljenjem krunice, slavljem sv. mise i euharistijskim klanjanjem na Gospinu Gradu.

U događaju koji se zbio prije trista godina, naglasio je fra Ante, vidimo kako „svoju sudbinu svoj život, svoju životnu priču vežemo uz ono što Bog čini“.

Uvodeći prisutne vjernike, koji su po nesnosnoj vrućini došli na Gospin Grad, u slavlje svete mise fra Ante im je nagovijestio da će u prvom čitanju čuti riječi koje je Mojsije čuo na Sinaju: Izuj obuću sa svojih nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. (Izl 3, 5). Ovo mjesto je za nas sveto tlo pa zato „u ovom biblijskom tekstu i susretu Mojsija s Bogom možemo prepoznati i ono što se nas tiče“. Pozvao je vjernike koji hoće i koji mogu da izuju svoju obuću i da misu slave bosi, što je i sam učinio. „Kad smo bosi, onda nije teško kušati kako smo ranjivi. Ne bismo mogli trčati bosi po Gradu niti niz Grad. Ni Mojsije ne bi bio mogao trčati po Sinaju bos i pobjeći od Gospodina. Kad ga je Jahve pozvao da izuje obuću, onda je to činio iz više razloga. Jedan od njih, a upravo njega nam valja posvijestiti na početku mise, je ljudska slabost, izloženost, ranjivost koja se proteže po cijelom tijelu, a bosi je osjećamo u dodiru sa zemljom. Ali, upravo je ta ranjivost mjesto susreta s Bogom. Nije mjesto susreta s Bogom tamo gdje sam ja najjači, gdje sve mogu, gdje mi je sve u ruci i sve se podvrgava mojoj volji. Najbliže sam Bogu tamo gdje sam ranjiv, izložen, slab. To je važno uočiti na početku mise. Crkva je ovo iskustvo zapamtila te nas uvijek iznova poziva da se s Bogom susretnemo polazeći od svojih najslabijih, grešnih strana, jer svijest o slabosti i grešnosti je pretpostavka da se susretnemo s Bogom. Kao što svijest o mojoj ranjivosti postaje živa kada sam bos i osjećam dodir sa zemljom, kad osjećam krhkost i ranjivost ljudskoga tijela, tako i blizinu Božju osjećam tamo gdje postajem svjestan svoje slabosti, svojih promašaja, svoje krhkosti i ranjenosti. Uz to se otvara i svijest za ranjenosti drugih ljudi, za krhost onih koji su nam blizu. Na početku mise pokajmo se najprije za to što ne opažamo ni svoju ni tuđu slabost i ranjivost iz Božje blizine, nego iz svoje ljudske krhkosti i oholosti. Zamolimo Boga da nam da snagu da se susretnemo sa svojom slabošću pred njegovim licem i da kroz večerašnju euharistiju produbimo odnos s njime.“

Na koncu propovijedi fra Ante nas je podsjetio na čudesnu obranu Sinja: „Sinj pamti sebe pamteći što se dogodilo ovdje na Gradu pred 300 godina. Oblikujemo sebe sjećajući se svake godine što je Bog prije 300 godina preko Marije učinio na ovom mjestu. Zbog onoga što je Bog učinio ovo je mjesto sveto. Ono što se u Sinju dogodilo je neobično. Imamo više jasnih elemenata, sličnih ovom susretu Mojsija s Bogom na Sinaju.

U Sinju, osim toga, koliko god mi o sebi mislili da smo hrabri, viteški, junački, potpuno nam je jasno kako nije sinjska vojska pobijedila osmanlijsku. Nisu Sinjani bili vojno jači pa otjerali neprijatelje. Da je bilo tako, obrana bi se Sinja slavila drukčije. Bili smo, naprotiv, slabiji, malobrojniji, opkoljeni i onda se odjedanput dogodilo oslobođenje. U istom se trenu pojavila i svijest: pa to nije naše djelo. Ako ima ikoga tko u Sinju zna da nije zaslužan za pobjedu i obranu Grada, onda su to branitelji koji su ga branili. Ako ima ikoga tko je bio svjestan da nije mogao učiniti to što se dogodilo, onda su to branitelji. Znali su da su slabiji, ali se dogodilo da im je Bog svojom voljom otvorio prostor za slobodu. I to se pretvorilo u svečanost, proslavu, liturgiju i igru. Sinj se svojom neočekivanom obranom nije pretvorio u antiosmanlijsko mjesto ispunjeno mržnjom prema neprijatelju. Nije postao ni mjesto zlopamćenja – „upamtit će što su napravili“. Sinj se pretvorio u mjesto proslave slobode, molitve, u mjesto krunjenja i igre. Oružje su pretvorili u oruđe za igru. Neobična pretvorba – koplje kojim se ubija neprijatelj odjednom postaje oruđe za igru. To nas povezuje s onim što Bog čini. Njegova je moć drukčija od ljudske moći. Mi bismo, da je bilo moglo ići po našoj ljudskoj moći, bili najradije dozvali sve koji su nam tada mogli doći i vojno pomoći da se obranimo od neprijatelja. Htjeli smo, ali nismo mogli. Bog je tada pokazao da se obrana može dogoditi i drukčije. To je važna uputa: Bog je pokazao da može rješavati naše poteškoće, naša neprijateljstva, naše muke na neočekivan i nepredvidljiv način. Već je veliko ako, stojeći na svetom mjestu, na Gospinu Gradu, to možemo povjerovati.“