Pripremajući se za blagdan Velike Gospe neka nam bude na poticaj u našem razmišljanju dio iz propovijedi mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa, koju je održao na Veliku Gospu u Sinju 15. kolovoza 2010. Godine

„Naša majka Marija, danas nas pohađa i susreće u našoj zemaljskoj stvarnosti. Svjesni smo koliko nam u svagdanjem životu znače pohodi ipozdravi: Oni unose radost, oslobađaju od osamljenosti, stvaraju zajedništvo, obnavljaju nova obzorja, potiču, ohrabruju, nadahnjuju, jednostavno rečeno: Pohodi život znače.

Osjetivši snagu Marijina pozdrava, Elizabeta kliče od radosti a dionik te njezine radosti je i dijete koje ona nosi pod srcem. Ni Marija u pohod ne dolazi sama. U svome krilu nosi utjelovljenog Boga koji budi radost i kod Elizabete i kod njezina djeteta. Elizabetina radost nalazi odjek i u Marijinoj radosti. Doista, istinska radost rađa se samo zbog radosti drugoga. Preporođena Marijinim pohodom, radost zahvaća Elizabetu i njezinu obitelj. Prenosi se i ima odjeka i na prostoru u kojem se živi. Radost zahvaća i Elizabetino srce i ekologiju njezina okoliša. Samo u radosti preobraženog srca dodiruje se nebo i zemlja, susreću se Bog i čovjek, čovjek i bližnji, čovjek i priroda. Prava radost uvijek je otvorena svojoj punini – Nebu. Elizabeta i Marija osjetile su tu otvorenost kličući:“ Blago tebi što povjerova… Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome“. Radost iskrenog pohoda tako je duboka da nam često nedostaju prave riječi. Umjesto riječi, suze radosnice teku. One na svoj način govore: „O Bože, koje li radosti! Tko sretniji od mene!“.

Svojim pohodom, Marija, naša majka i odgojiteljica želi nam danas reći: Ne zaboravite pohode! Oni su izvor života, radosti i nade; radost pohoda preobražava nas i našu zemaljsku stvarnost; otvaraju nas konačnom uznesenju u nebo; ne zaboravite ih ni u vlastitoj obitelji sredini i društvu; ne zaboravite pohode, jer pohodi život znače. Majčinska je to važna poruka osobito u ove naše dane kada nemamo vremena jedni za druge, kad smo nervozni bez susreta i razgovora. (…)

Pohod život znači! Bez pohoda, osobe, bez rađanja novoga života nema radosti, jer stvari to ne mogu dati. Elizabeta je radosna ne samo zbog Marijina pohoda već i zbog pohoda novoga života koji se u njoj rađa. Sve to je čini osobom radosti i nade, jer sada ima za koga živjeti. Svaki novi život, svako novo rođenje djeteta, jest razlog naše radosti i nade. A koliko u našim srcima i obiteljima, u našem narodu i društvu, može biti radosti i nade, ako starost i smrtnost još uvijek nose pobjedu nad pohodom života? Još uvijek je broj umrlih u Hrvatskoj veći od broja rođenih. Kako su značajne i važne za hrvatski narod i društvo, za našu radost i nadu tolike obitelji otvorene pohodu novoga života. Ali isto tako koliko su važni svjedoci pohoda bližnjima u potrebi, koji svojim pohodom unose radost i nadu u beznadna i razočarana srca. Svi ovi svjedoci, obitelji otvorene životu i tihi svjedoci humanijih društvenih odnosa, s naše strane zavrjeđuju veću pažnju i poštovanje, zavrjeđuju da ih se prepozna, uvaži i da im se pridružimo. (…)

S Marijinim pohodom i rođenjem svoga djeteta Elizabetina radost i nada imale su odraz u njenom srcu, na licu i u njenom vanjskom izgledu. Ne samo osoba, već i njezin životni prostor, bio je prožet radošću i zahvaćen nadom: dom je bio uredniji; u dvorištu je bilo više cvijeća; vrt nije više bio zapušten nego obrađen. Elizabeta je imala razlog zašto i za koga živjeti. Je li moguće da se to i nama dogodi? Je li moguće da pohodi rađanja novih života i uobičajeni pohodi humanijih odnosa a osobito bližnjima u potrebi, pohode našu domovinu i donesu nama više radosti i nade? Vjerujem da je to moguće.“ (…)

Majko Marijo, koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina, svojim pohodom usmjeri nas prema Spasitelju, uskrslom Gospodinu, dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Daj da u radosti i nadi naših svagdanjih pohoda, a osobito u nedjeljnom pohodu euharistijskog slavlja, osjetimo radost koja je sposobna preobraziti i naša srca i naša polja. Gospe Velika, u nebo uznesena, daj da naš život na tlu Lijepe naše bude obogaćen iskrenim pohodima života. Neka nam oni otvaraju nove horizonte, nadahnjuju humanije odnose i bǔde nadu. Majko naša, Gospe sinjska, usmjeri naše ponekad umorne korake i nesigurne poglede onoj konačnoj slavi, Krista uskrsloga, Spasitelja i Gospodina našega. Njemu slava i čast u vjeke vjekova.  AMEN!"

(Iz propovijedi mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa održane na Veliku Gospu u Sinju 15. kolovoza 2010. Godine)