Što se događa s kulturom koja sustavno zanemaruje jezik oproštenja? Što će se dogoditi našoj kulturi ako se više s ni jedne strane ne čuju riječi: „Opraštam ti!“? Svijet bez riječi oproštenje je tvrdi, kruti svijet. Mi se ljudi neprestano i svugdje nalazimo pod osudom, okruženi tjeskobom i nadahnuti nepovjerenjem u odnosu na druge.

Kršćanstvo nije zakon. Ono je dobra vijest o Očevu oproštenju i o slobodi nas sinova i kćeri Božjih. „Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja“ (1 Kor 5,19). Novi zavjet, sa svojih dvadeset i šest knjiga, iznenađuje. Na prvoj stranici svih ovih knjiga nalazimo izričaj: „oproštenje grijeha“.

Iskusili smo da glazba mekša srce, sređuje njegovu zbrkanost, oslobađa ga grčevitosti i tako stvara preduvjete za djelovanje Duha u duši koja je ranije uzalud kucala na neumoljivo zatvorena vrata.

Svijet je pun poruka. I svaki čovjek šalje poruke. Kad smo žalosni, kad su nam usta iskrivljena u grimasu, kada se došuljamo ili pokunjimo glavu, kao da svojim ponašanjem kažemo: zar ne vidite kakao nam je loše? Imajte za nas smilovanja, pobrinite se za nas

U zapisima kompozitora Antona Brucknera nalazi se sljedeća bilješka: Zapravo sam, što moji prijatelji nazivaju velikim, uspio jedino jer sam od mladih dana imao strahoppštovanje pred svime što je pravo i sveto. Svaki put kad sam sa strahopoštovanjem pogledao oca ili majku, ili nekoga od mojih učitelja, ili čak Boga, moje srce je postalo široko i veliko. U takvu stanju stvorio sam najljepše stvari.