Prispodoba o razmetnom sinu, ili kako se sve više voli naglasiti,o milosrdnom ocu, posljednja je i najduža od tri prispodobe kojima Isus odgovara na mrmljanje farizeja i pismoznanaca koji mu predbacuju zašto prima grešnike i s njima blaguje.

Duhovna obnova u župi i Svetištu Gospe Sinjske, kao priprema za veliki jubilej 300. obljetnicu „neobične, neočekivane obrane Sinja“, koju je kroz deset mjesečnih susreta držao fra Ante Vučković završila je zajedničkim moljenjem krunice, slavljem sv. mise i euharistijskim klanjanjem na Gospinu Gradu.

U događaju koji se zbio prije trista godina, naglasio je fra Ante, vidimo kako „svoju sudbinu svoj život, svoju životnu priču vežemo uz ono što Bog čini“.

Život je nezamisliv bez žrtava. Žrtvuje se vlastiti život ili život drugoga. Svaka odluka, svaki izbor, odricanje je od nečega. I život, u obitelji, u društvu, donosi mnoga odricanja. Sukobljavaju se naše želje, planovi, zamisli. Sve to ima središnju ulogu u razvoju osobe.

Jesmo li više zahvaćeni radošću ili žalošću? Svijet u kojem živimo želi da nas zahvati žalost. Novine nam govore o prometnim nezgodama, ubojstvima, samoubojstvima, sukobima među pojedincima, skupinama i narodima. Dalekovidnica ispunja naš um slikama mržnje, nasilja, i uništenja. Predlaže nam da se ponašamo kako nas volja. Što se luđe ponašamo, to bolje.

Danas se stalno naglašava da aktualnom kršćanskom životu nedostaje dublja duhovna dimenzija, a da silno obiluje riječima. Jaki smo na riječima. Previše bučimo. Postali smo površni. Događa nam se kriza unutrašnjosti. Nedostaje nam duhovni život. Zatvaramo se u same sebe. Stvaramo život na rubu. Ne prihvaćamo preispitivanje vlastitih unutarnjih struktura. Tada u nama umire sposobnost da na nas utječe Duh.