Često se iz svećeničkih usta čuju tužaljke da moderni čovjek nema osjećaja za krivnju i grijeh. S time se veže i smanjeno prakticiranje sakramenta ispovijedi. Zasigurno današnji čovjek ne pokazuje razumijevanje za tradicionalno shvaćanje grijeha kao prekršaj zapovijedi.

Mnogi se među nama danas pitaju zbog kojeg se razloga trebaju ispovijedati. Uvjereni su da Bog oprašta i bez ispovijedi i da se može vlastiti grijeh priopćiti Bogu i bez svećenika.

U ovom našem vremenu svjedoci smo krize sakramenta ispovijedi. Prisutno je neprestano smanjenje pristupanja tom sakramentu. Razlozi su mnogi i mnogovrsni: mnogi kršćani gledaju kritičkim okom taj sakrament i neki ga prakticiraju rijetko ili nikad.

Posve je očito da čovječanstvo, u ovom našem povijesnom času, ima potrebu čišćenja i oproštenja. Upravo je zato Sveti Otac u svojem apostolskom pismu Nadolaskom novog tisućljeća stavio među prioritete poslanja Crkve za novo tisućljeće «obnovljenu pastoralnu hrabrost na zamjetljiv i djelotvoran način praksu sakramenta pomirenja».

U kršćanskoj tradiciji uzajamno služenje zauzima posebno mjesto. Sam Isus je model služenja: „Ja sam među vama kao onaj koji služi“. Isus, na posljednjoj večeri, ovim riječima opisuje svoje temeljno ponašanje: „Tko je veći? Onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji poslužuje?“