Prijateljstvo, u našem zapadnom svijetu, nastavlja biti dijelom baštine najviših vrednota našega postojanja. Korijen tog posebnog prijateljstva baštinimo od starine. Svi veliki grčki i rimski mislioci govore o prjateljstvu. Od njih baštinimo i definiciju prijateljstva

Gostoljubivost je božansko iskustvo. Iz čega proizlazi poziv da gostoljubivost postane način našega postojanja. U svim velikim tradicijama postoje pisana pripovijedanja koja pričaju o uzornoj gostoljubivosti. Uostalom, gost koji prolazi neočekivano, iznenada, možda je poslan, anđeo:

 

Činimo malo, ali činimo to nepodijeljena srca. Ne činimo ništa, ako nismo pozorni. Činimo stvari s pozornošću. Bolje nam je pričekati koji trenutak, prije nego što nešto učinimo na nehajan način. Odgodimo posao, susret, razgovor, ako ne idemo tome čitavim bićem. Je li još uvijek molimo, ako molimo rastresena srca?

Oko s kojim gledamo Boga, jednako je oku s kojim nas Bog gleda. Ako dajemo milostinju, trebamo je davati kao da ćemo je mi sami primiti. Ključ ovih izreka je uzajamnost. Gdje se živi uzajamnost, tu je Duh. Uzajamnost je putovanje u savršenoj ljubavi u svakom projektu duhovnog života.

Koja je zapovijed najveća? Koja je prva? Koja je najvažnija? Sva tri ova pitanja nalazimo u Novom zavjetu, na tri različita mjesta i s tri različita odgovora. U poslanici Efežanima čitamo: „Poštuj svoga oca i majku, to je prva zapovijed!“ To nas može iznenaditi ako znamo da među deset Božjih zapovijedi, ta zapovijed nije na prvom, nego na četvrtom mjestu. Ipak nam nešto važno govori.